VOLEO SAM JEDNOM
Čupao sam sunce sa zapadnog neba da produžim dan…
Lomio prste učeći Šopenov Largeto u e-duru
i žmureći produžavao san
da mi se njen lik ne bi sa misli pomakao…
Pričao sam o njoj svojim neprijateljima…
Lagao sam da je poznajem,
a nisam je znao.
Kad me je jednom pogledala
pet dana nisam vode okusio,
a nije da nisam bio
protiv ludila…
Zbog nje sam se na nebo penjao
i razdvajao oblake
da kap ne bi na njenu kosu pala,
a znam da mi nikada ne bi dala
da joj pomilujem, makar ruke…
Jednom sam se pobio sa nepoznatim čovekom
jer je na ulici dotakao ramenom…
Kako je smeo,
kad ja netremice
u nju oči zavijam…
I klijam
kao posađeno seme u crnicu
polivano njenim osmehom…
Voleo sam jednom…
Prolazile su godine
a ja sam za njom kaskao
i samo o njoj snio…
I nikad je se nisam nagledao…
O kakva sam budala bio…
Ili nisam…
Ne znam…
Na kraju moje ulice
živela je Vanja…
Žena koja je patila…
I koja mi je sve opraštala…
Koja je čupala sunce sa zapada,
razdvajala oblake
i mrzela ženu koju sam voleo…
Ljiljana Tamburić