Kad bejah veoma mlad,
a našem beskrajnom druženju rad,
kad bejah zbunjeno drhtav,
uvek za te srca podatna i nežna,
posmatrao sam te iz prikrajaka
misli senovitih;
pod mesečinom srebrnastom
il’ u po bela dana kada kosić
u krošnji trešnje junske
violinski pesmu niz padine stere.
E da bi te u cvetnjaku međ’ ruzmarinima
i međ’ ružama video
zbog tvojih ugarak veđa
i puti ti neodoljivo crnopuraste,
umesto stazama i bogazima prekim,
ja sam okolokilemetarske drume pohodio.
Često sam te maštom milovao,
do čednosti svlači,
u svilen-halje te oblačio.
Želeo sam tvoje grudi čvrsto bele.
Da bi se u zagrljaju s mojim srele
i tvoje sočne usne vrele…
želeo sam
s mojima da se spoje-
spoje-nikad ne razdvoje,
ništa manje i ništa više.
Savo Božić Ružin. Š