ŽUTI IMENIK

Subotnje veče misleno,
opet sam sâm, besmisleno.
Predamnom papir, izgužvan, beo;
to moje lice…
Levo knjige, desno knjige;
brdo papira što dušu dira.
Hrpa misli iz svemisli!
Zamisli…
Zašto baš ovog kilavog proleća
bujica rime sve veća i veća?
Crveni telefon, imenik žut,
listam ga, drhtim k`o na vetru prut…
Hoću li noćas pronaći broj?
Ne bilo čiji, nego tvoj prijatelju moj!
Želim da misao ima smisao,
i ove subote besmisaso:
nijedan poznat ne nađoh broj…
Prijatelje moje izbrisali?
Imenik žuti k`o da nije svoj,
pa zar nijedan prijatelj moj?
Besmisleno, nemisleno?
Ma, promišljeno!
Tek juče svi tu su bili,
sve dobro moje sa mnom delili…
Večeras, kad delim samo tugu,
kad delim čemer, jad i bedu,
drugog su našli s kim piju i jedu…
Pljuju sad oni na misli moje,
fuka se njima za moju tugu;
već dugo živimo misao drugu,
odavno nemamo misli iste:
njihove kvarne, moje još čiste…
Prestah listati imenik žut,
ne drhtim više, nisam ni ljut.
Nek misle i dalje svoje pogane,
ja ću i dalje pesničke, tanane…
Pisaću moje stihove i rime,
ne, neću reći nijedno ime,
imena više nisu važna,
ta, ionako sva behu

Iz knjige izabranih pesama
“Bez senki iza ljupkosti snoviđenja”

УВЕК САМ – Љубодраг Обрадовић



УВЕК САМ

Увек сам,
низ улицу корачаш.
Свет те одбаца.
Чувари права на истину,
све виде.

Увек сам,
пратиш сазвежђа.
Мрави се рада не стиде.
Људи својим путем жмуре.
Бледи на западу нада.

Настави са читањем “УВЕК САМ – Љубодраг Обрадовић”

NOĆNA MORA – Jasmina Dimitrijević

NOĆNA MORA

Sapliću me noci i pijane zore,
ogrnuta plaštom kao avet lebdim.
Pritisle mi pleća neke teške more,
snoviđenjem grešnim nesrećna se ledim.

Huk omrzle sove nekuda me vodi,
ali na tom putu putokaz ne stoji.
Nasukana  lađa što u bezdan brodi,
dok se dan pojavi svaki minut broji.

Sumaglica čudna, sunce se pomalja,
ali su i jutra sumorna i bleda.
Mučim se k`o neka začarana švalja

što od tankih  niti život svoj ispreda.
Da li sudbu moju sami đavo pravi,
kada svi su budni meni se san javi?

Настави са читањем “NOĆNA MORA – Jasmina Dimitrijević”

МИСАО

Мисли су моје тирани
Стално се враћају, муче
Оно што називам сутра
Већ је, заправо, јуче…
Песме су моје слике
А слике песме моје
У њима најчешће питам
Шта је човек и ко је…
У почетку реч би,
А реч је мисао;
Па, ако је мисао
Моћ, живот и дах,
Иако без ње ми
Тек мртав смо прах;
Онда сам мисао
Ја радосна знај:
Када се рађам,
Док трајем,
И кад ми је крај…