Dan je platno, okolnosti su boje, a ti si umetnik. Postoji jedna izreka koja kaže: “Postoje samo tri boje, deset brojeva i sedam nota; važno je ono što činimo s njima.”
Jedan poznati čovek imao je tvrđavu, zvanje, znanje, pa ipak, nije bio siguran da će to biti dovoljno da osvoji srce jedne posebne devojke. Imao je pred sobom samo praznu dolinu i ideju.
Živimo u eri površnosti u svakom aspektu života. Uspeh se izjednačava sa što dužim brojčanim nizom na bankovnom računu.
Ako je uspeh vezan za bogatstvo, kako to da mnogo loših ljudi ima nezamislivo puno para i materijalnih dobara?
Novak Đoković – srpski vitez – osvojio je najveći broj titula, oborio najviše teniskih rekorda, ima najviše nedelja provedenih na mestu broj jedan i taj niz se i dalje nastavlja. Rekorder je u najačem parametru teniskog kvaliteta – broj osvojenih Grend slem turnira (do sad 24).
Mnogi mu osporavaju titulu najvećeg tenisera svih vremena jer daju prednost njegovom rivalu. Parametar po kojem se daje prednost najvećem rivalu Novaka Đokovića je lepota stila igre istog. Ironija, zar ne?
Uspeh Novaka Đokovića je bezvremenska priča koju priča celom svetu sa reketom u ruci, ženom Jelenom i porodicom.
Vraćamo se na pitanje s početka. Šta je onda uspeh ako se on nikako ne može izjednačiti sa novcem, imovinom i titulama koje imamo?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo se vratiti u daleku prošlost i oživeti jednu legendu.
Do dan danas nije poznato ko je izgradio srednjovekovnu tvrđavu Maglič smeštenu nedaleko od Kraljeva u dolini reke Ibar.
U toj tvrđavi živeo je pravi vitez. Njegova najlepša “bitka” je bila bitka za ljubav.
Kralj Uroš je bio treći sin Stefana Prvovenčanog. On je glavni junak naše priče, priče koja oživljava vreme pravih vrednosti.
Kada bi postojala vremenska mašina i mogućnost da se izabere vreme, godina i destinacija puta kroz vreme, ja bih ukucao 14. vek i tvrđavu Maglič.
Ovaj grad – tvrđava – se nalazi na strmoj litici nad Ibrom i dobio je naziv po magli koja se često spuštala do njegovih temelja.
Bio je nepristupačan za neprijatelje. Podseća me na gnezdo koje prave ptice za svoje buduće potomke kako bi se izlegli u sigurnosti i odleteli na krilima “orlovskim”.
Da bi “podigao” maglu i stvorio prvu srpsku srednjovekovnu državu, pogled kralja Uroša je dosezao čak do Francuske.
Tamo se nalazila ljubav njegovog života – francuska princeza Jelena.
Kako bi osvojio Jelenino srce, kralj Uroš imao je samo praznu dolinu i ideju kao što smo već spomenuli.
Kako je buduća princeza rođena i odrasla u Provansi – regiji poznatoj po lavandi – Uroš je naredio da se duž doline Magličke tvrđave posade jorgovani kako bi u punom cvatu njegovu princezu iznova podsećali na njen rodni kraj.
Jorgovan kao cvet simboliše prvu ljubav. Ovim činom kralj Uroš je svojoj budućoj ženi poslao jasne poruke da on stvara srpsku Provansu za nju i da
će njegova ljubav prema njoj uvek biti prva i jedina. Kasnije su se iz te ljubavi rodila dva sina – Dragutin i Milutin.
Jelena je takođe “procvetala” kao ovi jorgovani u dolini srpske države, dajući joj prosperitet u kulturnoj sferi života. Njenim uticajem na dvoru stvorena je prva biblioteka. Takođe, podsticala je prepisivanje knjiga po manastirima, a samim tim i razvoj pismenosti.
Svih sedam kula Maglič grada su sačuvani do današnjeg dana. Ono što se sagradi na temelju ljubavi ostaje za sva vremena. Jedino ljubav ne umire, ostaju njeni spomenici i prkose rubu vremena.
Jedino je ljubav večna, a ta ljubav je Bog. Koga god dotakne ta ljubav i on postaje deo večnosti.
Dakle, koja je tajna uspeha? Najveće bogatstvo je porodica. Porodica je stub društva. Ona je u temelju prve srpske srednjovekovne države – Maglič.
Ljubav, rad i vizija četriri člana porodice kralja Uroša, Jelene Anžujske i njihovih sinova Dragutina i Milutina doseže do nas. Mi postojimo na neki način zbog te ljubavi i vizije.
Dan je platno, okolnosti su boje, a ti si umetnik. Postoji jedna izreka koja kaže: “Postoje samo tri boje, deset brojeva i sedam nota; važno je ono što činimo s njima.”
Dragi čitaoče, ti si na potezu! Ako imaš praznu “dolinu” i ideju, zaspi je semenom “jorgovana” jer tako se piše istorija koja nikad neće biti izbrisana!
Напољу је некако необично тихо и мирно.
Још је једно јануарско зимско предвечерје.
Мраз и снегови су оковали равницу,
Широко плодно поље и све знане стазе.
Ни сам не знам колико смо пута њима,
Заљубљени и страшћу опијени, ходили.
И најмање зрно песка памти сваки наш корак,
Приче у недоглед и бројне ноћи без сна.
Сваки део улице чува твоје опојне мирисе.
На хладној постељи, осећам их и сад,
Док добре анђеле за твоју срећу молим!
Месец и звезде, као некад, истим жаром пламте.
У свом вечном небеском сјају се не штеде,
Ал’ у мучној борби са собом,
Све мање их примећујем.
Руке и дланови су ми одвећ груби и хладни.
Нема никог да их вечерас милује и згреје,
У ових неколико квадрата мрака и празнине.
Не прихватам стварност, нови и сурови свет,
Kоји ми са суморним јутрима доноси све,
Само не оно што срце највише жели,
Јер када је најлепше било,
Престало је,
Sve je za ljude.
Samo, malo mnogo ja imam godina da biste me ubedili da je crno belo,
I da je tužno veselo.
Da su vam osmesi iskreni
Dok vam gledam dušu kako ciči i pišti.
I manite me sa tim pričama o sreći, dok se sanja o svili i kadifi.
Svi male kućice na kraju sveta sanjanju a dvore mermerom i zlatom optočavaju.
I niko zavidan nije.
I nikom ništa osim sunca i parčeta hleba ne treba.
Zavera me vaša iza svakog ugla vreba.
Hajd’ nek vam bude!
Svrstani smo svi u ljude.
I po načinu kako pevamo
Bistri će um, razumni, znati šta pričamo a šta snevamo.
Sve se neke užvišene ljubavi radjaju, a ljudi se kao zveri glodju i svadjaju.
Hajd’ nek vam bude !
Da ne razumem se ja ni u život ni u ljude.
Valjda je to zato što kad zaboli ja vrisnem, bol kroz glas, kroz suzu pustim.
Kad se smejem zagrcem se i ne znam da stanem, bila u kući, na ulici ili kafani.
Hajd’ nek vam bude
Ali ja i dalje smradove necu računati u ljude.
Nema te sile, tog opravdanja, da me ubedi da zlotvoru je krivica manja. Da nije hteo, da nije znao, da mu je žao.
Hajd’ nek vam bude!
Svet je i tako skrojen da kako drugi hoce tako i bude.Ali taj svet koga ljudi kroje ima samo dve siromašne boje.
Kad se pomešaju i smute zivot siv bude.
To nije život za ljude, vec za poslušnike i uplasene ptice u kavezu rodjene, koje i kad bi leteti mogle padaju ničice.
Hajd’ nek vam bude!
Ali meni biti neće, ja se nikad ne mogu odreci srece. Jer kućicu na kraju sveta imam, svilu i kadifu ne poznajem, ne grabim i ne zavidim.Zbog želja, prokletih vaših, ja se često postidim.
Hajd’ nek vam bude!
Aplauz od mene imate za farsu vašu, najstrašniju moru moju današnju.
Hajd’ nek vam bude!
Kad prigusti poželećete i vi medju ljude, obične i male, one koje sad držite za budale.
1
Niko i ne sluti
kako
samotno srce peva
dvoglasno!
2
ne otvaram oči dok se ne uverim
da neke druge u njih ne gledaju
tri puta ne – da bi beonjače
isprale pogled za scenu svoju
3
Reč “mržnja” nije vuk
nije tajna Pandorina
ni zla slutnja
ni poziv u boj
to je zakrpa pocepanog sna
oblak za nebo probodeno munjama
to je suptilna obloga načete jetre
ćuti ćuti ćuti
za život u molu-
to je uvertira
4
Izvini, smrti
kako te mogu ugostiti?
Jednostavno, bivša
Samo se nemoj mrštiti…
Obećavam, smrti
evo, opuštam bore, kapke i usne
A šta bi ti na poklon,
bivša?
Smrti smrti ne mogu se
dosetiti pretpostavljam – ništa
Dogovoreno, bivša!
Želim ti hladno noćno konačište…
A ja tebi, smrti,
toplinu moje samotnosti!
Katabazija?
Katabazija!
5
Izdaleka dopire bat tvojih obrva
gazi preko mog nemira i kovitla ga
potrebno je hiljadu nepoznatih jezika
da bih mogla jasno definisati pojam
androfobija…
6
Duša jedinu hranu prihvata…
Jedinu tečnost ispija…
Jedina joj je terapija…
Jedinu tajna izgovara…
Suicid kome se raduje…
ovoliko je duboka
snažna
i rimi (iz odbojnosti) podložna –
M R Ž N J A
7
Dva stvora nalik na ljude
prolaze jedno kroz drugo
u suprotnim pravcima
Ima nečega što ih spaja –
oluja, mraz, košmar i samoća
–
jutro je bolom ustreljena vrana8
umro je kao svako osuđen na
smrt
žao mi je što mu nisam mogla ikako
pomoći
na vreme ga
skloniti
u
grob
–
žao mi je
a bila sam mu zaštitna meta
tako da će on u humci
prostreliti
mene
ne smejte se
davno
me je
pro
stre
lio već
aliskrivala sam tu svetlucavu ploču
u dnu karnevala
pakla
Са овом пјесмом завршио сам дуго припреману књигу. Сјећањем на друга и насеље којих више нема. У пјесми сам насеље од Варошине издвојио, а Кунду је Божија воља себи узела! Из друге строфе издвајам стихове; На све стране расуло се шаренило, као старо закрпано радничко одијело. Мјестани насеља било су вецини радници. Јутром су улице биле као небо плавиле, обојене плавим радним одијелима. Мјештани су у великом броју радили у фабрици вагона Васо Мислим – Црни, коју су из велике љубави и захваке звали радничком мајком! Мајка не пита, она усмјерава и помаже! Навика је насљедство из прве половине живота!
ПОДХУМЉЕ
С јесени кад маглуштине Почну давити Варошину Од бјелине густе незасите але, Људи су главе у страну окретали Да зеленило подхумља очима помилују.
Падина се зором протегнула, Са подијељеним баштама и торовима Ограђеним шумским огранцима. На све стране расуло се шаренило Као старо закрпано радничко одијело.
Прекривено кратким њивама, Посијаним зрњем и птицама И младим воћњацима пуним гранама, Савијеним од рода по крајинама, Расутим по трави гњилим плодовима, Које су свиње уз сласт купиле
И земљу за ђаба риле. Изнад се издигла огромна капетина, Громада усађена да дивљину Са питомином мири, Глатком као огледало хриди. На којој су плаховити клипци Јунаштвом себе истицали.
Уз стрм се пентрали, Године разбијали И убрзано стасали, За храброст на улици хвалили, Једино се Кундо до пола успузао Jедва живу главу извукао!