RASELJENO LICE – Željko Perović

VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA
Odlomak RASELJENO LICE

Nostalgija se rođanjem u ljudskoj srži ugnjezdi i strpljivo čeka da je godine u starosti pozovu!

Od kada sam grad rođenja napustio, jutrom se budim sjećanjem na mladalačke i bezbrižne dane i ljude sa veselim pogledima, koji su u prolazu kape skidali, ruku pružali i sa osmjehom na licu za zdrave upitali. Ta je slika ostala u meni i ona je moje pogonsko mamilo da tragam za sličnostima i poredim prošlost sa stvarnosti, prirodne ljepote sa modernom kulturom gradnje. Neko bi rekao; žal za mladosti ostarjelog tuđinca, koji se moranjem razlikama prilagodio. Promjene sam kao slijepac bjeli štap prihvatio!
Često u tijelu osjetim prazninu, kad oslušnem vesele glasove ljudi koji se dive ljepotama svoga ogada. Bilo da sjede na klupama u parku, na radnom mjestu, na ulici u prolazu i ko zna gdje još. Prazninu, ali ne i ljubomoru, jer sve što je moranjem ostavljeno žalom za otetom ljepotom u sjećanju ostaje. Moja se ljubomora u nostalgiji skrila i svoj oslonac u starosti pronašla. Iz dana u dan kao slijepi saveznici sve više se inatie i bez riječi lijepo sjećanje snovima vraćaju. I tako to krene, čovjek u starosti mislima se preda u kojima srce mašti pusti na volju, da se ljepotama uz uzdahe divi. Od muke i boli preživljenog iscrpljen na pola puta sam stao, da prevarim mladalačke dane i prenesem novu sredinu. Da grad rođenja sa gradom življenja zamjenim i drage ljude na ulicama ponovo sretnem. Ali vrijeme ne čeka, sa godinama prolazi i neprimjetno mi kosu boji. Iz mene mladost već odavno klizi kao dim sa cigarete nestaje!
Uvjek postoji nešto kroz šta čovjek mora da prođe, onda ga se odrekne ili još čvršće stegne, prigrli ili odbaci. Sud pojedinca za krivicu nekog sličnom njemu, kritika isprazna, kazna gotovo nikakva. Ali kada masa sudi i osudi, grešnik za stidom hrabrosti nema, okreće se i priklanja da i ne zna kome, jer odbačenom šta drugo preostaje. Druženje moje sa odbačenim odavno je zaledilo vrijeme, od pitomine santa leda posta.

NA KRAJU KRUGA – Željko Perović

 

Pjesma iz moje knjige
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA

Čovjek se sve vrijeme svog postojanja nalazi između pobjeda i poraza, koje se u krugu okreću i u krvi dotiču; pobjede će krvariti i nestati, a krug će se otvoriti i čovjek prestati postojati! Ljudi su navikli u krugu se kretati, od prošlosti učiti, u sadašnjosti živjeti i greške ispravljati, a u budućnosti pokušati propušteno nadoknaditi! S vremenom sve nestaje, u prošlosti se taloži i za sjećanje čuva! Ali kad časi života od čovjeka kliznu, sa njima će i sjećanje kao mutna voda nestati! Iscrpno tijelo na putu će zastati i krugu zatvoriti! Pobjede i porazi, uspjesi i padovi mijenjaju čovjeka sve dok ideja i snaga u tijelu postoji!
Dođe vrijeme kada sve postaje nevažno, sa njim i bezvolja u kojoj se uspjesi prestaju da slave!

NA KRAJU KRUGA

Na kraju sata minut dolazi,
Kratko se zadrži,
Sa kazaljkom u prošlost klizne
Da nestane
I sjećanje postane,
Svakim trenom starije i starije.

Na kraju marta april dolazi,
Proljeću postelju da promjeni,
U novom ruhu šarenilom prošeta,
Da povjetarcem
Zamjeni huk vjetra
I mirisima cvijeta najavi ljeta.

Na kraju godine Nova dolazi,
Poljupcima dane razdijeli,
Jednom više, jednom manje,
A jedan za februar poseban ostaje
Da pahuljama
Prošara hladne zimske dane,
Na olucima sačuva
Biserne ledene đerdane.

Na kraju kruga tama dolazi,
Gasnu dogorjele svijeće,
Niz okna prohladno spušta se veče
Da niže
Vjenčić u časima sjete
Iz tačke ukrug plete i plete!

©ŽeSP

ŠTA JE LJUBAV – Željko Perović

 

Pjesma iz moje knjige
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA

Ljubav je želja smjela u kojoj sve zabrane prestaju da važe! Nije samo biti zaljubljen, ljubav je voljeti mjesto rođenja, bijelu kuću sa tri stepenika, zeleni potok i oranocu kao dukat žutu. U ljubavi se i nemoguće desi!
Ljubav nije u ljepoti koja se pogledu nudi, ljubav svoj ključ u dobroti čuva i u srcu krije!

ŠTA JE LJUBAV

Ljubav je u poljupcu
Koji licu mijenja boju,
Na dugmetu raspuštena
Želja smjela,
Dodir ruka preko nagog tijela,
Noćni miris golih ramena
I sjaj pramena.

Ljubav je čežnja
Kojoj se tijelo preda
I kap suze radosnoce
Kad klizne niz lice,
Sa radija pjesma sjetna,
Jedan čovjek i jedna žena.

Ljubav je misao skrivena
Koja čeka
Da krilati rodnom kraju,
Gdje samuju
Na brdašcu bijela kuća,
Sa tri stepenika,
Kao dukat oranica žuta
I zelena vijugava rijeka!

©ŽeSP

MIR I TIŠINA – Željko Perović

 

 

Pjesma iz moje knjige
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA

Namjera mi je da sa pjesmom od mladosti nit povučem i nastavim sve do starosti i klupe u parku. Iz ove pjesme izdvojio sam drugu strofu, u kojoj ujedno spajam sve nezvano što u starosti dolazi! I hladilom okovano tijelo i preplašen pogled od sretanja! A vrijeme kao potok žubori, iz šumskog se izvora razlije i nastavi da vijuga, u rukavcu zastane i kroz ravnicu preko kamenog oblutka u daljini kao ponornica nestaje! U pjesmi sam uporedio starost sa kratkim koracima i život sa vremenom koje nezaustavno prolazi, ispraća i dočekuje. Kada se tijelo od kratkih koraka umori, godine su starost savladale. Umoran sam od kratkih koraka!
Kada bi oči govoriti znale, čovjek bi red sretnim mislima umivao i bezbrižnim snovima budio!

MIR I TIŠINA

Umoran od kratkih koraka,
Posrećem i tražim
Klupu u parku.
Drhtno tijelo da ozdravim
I odbjeglu snagu
Ponovo vratim.

A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom.

U meni sve zamrlo,
Hladilo okovalo tijelo,
A pogled kao da noge ima
Stidan od sretanja
U stranu bježi.
Da me neko ne prepozna
Da me ne tješi.

A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom.

Nekada sam u prolazu
Baš na ovom mjestu,
Krajičkom oka stidno
U bijele kose gledao
I šešire do pola glave upale
Što bradom
I rukom drhtnom
Štap čuvaju.

A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom.

Evo i vrijeme je promjenilo boje,
Na granama lišće požutilo je
Kao slike iz prošlosti moje.
Ili se nebo nije umilo,
Ili su krive naočale suzne.

A jesen hladnim
I zubatim vjetrom
Šiba mi lice i ratuje
Sa godinama
I starosti mojom

O, Bože,
Da li su vrata zatvorena
Ili se vjetrina hladna uselila,
Umjesto mene utoplila.
Mir i Tišina?

©ŽeSP

MEĆAVA – Željko Perović

 

Pjesma iz moje knjige
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA

Kada istina zaluta u lavirintu lažnih opravdanja izlazna se vrata sama otvoraju, a ljubav kao vatra bez žara počinje se gasiti. Stihovima sam dotakao snježnu idilu, ljubav kao izdaju i piće kao snagu za nepromišljenu odluku. U pjesmi je i dilema između dvije neprijatnosti, biti istrajan u pijanom sunovratu, ili glavu u stranu okrenuti i stvarnost neistinom prihvatiti. Za kraj misao kao poruka!
Istina je bodljikava kupina, nekom slatka, a nekome bolna!

M E Ć A V A

Koračam po ledu istine tvoje,
Oko mene rulja, povici, parole,
Mi nećemo dalje ovdje nam je bolje
Makar pili čaja iz ledene šolje.

Kočijašu, za me upregni saone,
Kad konji pojure, nek praporci zazvone,
Vozit ćeš me tamo, amo  snijeg se topi,
Ja ti nudim piće, ako želiš popi’.

Ajd’ sad kreni, popusti dizgine,
Nek projure brda i doline,
Šibni, tjeraj, ovo je sudnji čas,
Oblak nebom klizi, stiče prije nas.

Krš se začu, pomjeri se stijena,
Sve crveno, bijelo više nema,
Nek i dalje piju čaj iz šolje,
Svima njima biće tako bolje!

© ŽeSP

ŽEZLO – Željko Perović

 

Pjesma iz moje knjige
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA

Ovu sam pjesmu napisao dok sam mladovao. Ljubav se ponekad poigra sa nama, kao nenadan vjetar što cvjetak od stabljike otrgne i odnese na drugu stranu livade. Ja sam svoj cvjetak u stihovima sačuvao, a kada poželim ljepotom dušu da obradujem, krenem u suprotnom pravcu na trenutak žezlo dotaknem! Grešku kao mladalačku kaznu u starosti nosim i snagu sa mislima na žezlo u tišini trošim. I danas nakon toliko godina, polagano idem u suprotnom pravcu!
Nepromišljna odluka uvijek je greška drugom od koristi!

ŽEZLO

Polagano idem u suprotnom pravcu,
Načinih pokret isto kô da hoću
Podići žezlo što osta od tebe,
Al’ bolje je tako, nek u sjenci vene

Tragovi se moji po travi rasuli,
U cvijeću mirisnom i dragom ostali,
A kad kiše padnu i jesen ozlati,
Umoran i sjetan ja ću te čekati.

Ne mogu te naći, a možda je i bolje
Sačuvati slike u stihu skrivene,
Osjećaj je ljepši kada niko ne zna
Kom pripade i bez žezla čedna!

© ŽeSP

ŽAL – Željko Perović

 

Pjesma iz moje knjige
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA

Stihove sam žalom pisao koji se i nakon niza godina nije iz tijela razlio. Bol se u crvenom srcu skupi i kroz tijelo venama rastoči, inače bi srce od tuge i bola prestalo kucati. Sjećanja na ljubav koje vise nema tijelo mi osnaži da krenem dalje i radi sebe i radi drage uspomene! Zato je uloga pjesnika, da bude iza vremena, sa vremenom i ispred vremena, da slovima sve bilježi, a napisane pjesme sa čitaocima podijeli! Čovjek se uči i nauči i da voli i da gubi!
Jedino smrt ne zna za obaveze, ni za takmičenja!

ŽAL

Čovjek se uči i nauči
I da voli,
I da gubi.

Kada srce voli,
Lažu
Da ih boli.

Ali kada gubi,
Srce
Tada okrilati.

Raspečati suzu
Zgužvanu
U šaci.

Iznjedri i svine,
U zagrljaj se oblacima
Vrati!

© ŽeSP

POKIDANE VEZE – Željko Perović

 

Pjesma iz moje knjige
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA

Ovo je pjesma iz niza mojih mladalačkih bisera, koja je meni posebno draga jer me podsjeća na ono vrijeme i ljubav daleku preko dvije rijeke! Pokidane veze rezultati su naglih promjena na koje se mladost nije pripremila. Posljedice su primjetne tek kada se više ništa ne može promijeniti. Ali vrijeme za kajanje u tišini je ostalo i jedan svijet koji se srušio!
Ljubav ne prolazi, ona se samo na trenutak iskrade, ali trenutak nekad u vječnosti zaluta!

POKIDANE VEZE

Jedna rijeka
Dva imena nosi
A žubori strasno,
Možda i prkosi
Sanjaru na keju
Što krije ga tama,
Nisam tamo,
A ti si mi sama,
Ljubavi moja,
Šta će biti s nama?

Gledam Miljacku,
A protiče Sava,
Lebdim noću
Od grada do grada,
A kad čežnjom patim,
Suzom sliku ljubim,
Mislim ona
Uzvratiti može.

O, pogledi sjetni,
Iz te tvrde lože
Čamite i blijedi,
Vi budite dane
I zima se
Hladna sprema,
Ljubavi moja,
Što te ovdje nema?

©ŽeSP

MOJ PRIJATELJ LISKO – Željko Perović

 

Pjesma iz moje knjige
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA

Ovu sam pjesma pisao sa posebnom ljubavi koja se osjeti u druženju sa kućnim ljubimcem. To je ljubav koja srce raskuca sedam puta brže od svih drugih ljubavi. Sa ovim stihovima Lisko se nastavio igrati lisovima knjige kao što se igrao sa opalim žutim jesenjim lišćem. Meni kao čovjeku i piscu ove pjesme teško je koristiti bilo koju drugu riječ osim ljubimac. Lisko je rađanjem unjeo ljubav u naš dom, a šeretskim pogledom izazivao osmijeh na lica prolaznika! Svaki put kad čitam ovu pjesmu, u sebi oživim sjećanje, na prijatelja kojeg više nema! Sada znam što znao nisam, za ljubav moju ljubav je umnoženu vraćao.
Ko zna da voli ljepotu vidi u svemu oko sebe!

MOJ PRIJATELJ LISKO

Moje se sunce
Nebom pokrilo,
Veliko srce
U sićušno se tijelo
Ugnijezdilo.

Za jednu godinu sedam godina je
DAO

Vragolasto gleda,
Samo što ne pita
Zašto si suze
Umjesto mene
Pozvao.

Za jednu godinu sedam godina je
DAO

Sada znam
Što znao nisam,
Za ljubav moju,
Ljubav je umnoženu,
Vraćao.

Za jednu godinu sedam godina je
DAO

I evo, spusti se tuga
Da plačem za druga,
A nikada dosta,
I uvijek je malo,
Kada bi moglo,
Lisko.

I ja bih sedam godina za tvoju godinu
DAO!

© ŽeSP

POEZIJA – Željko Perović

 

Pjesma iz moje knjige
VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA

Čovjek se čitanjem mijenja, od pročitane knjige nešto novo nauči, a od pročitanog čovjeka nešto nevažno izgubi! Knjiga je vjeran prijatelj koja strpljivo čeka da se list prevrne, a čovjek se iznenada okrene i bez riječi nestane! Primjetno je da u pjesmi naglašavam ponovljenu strofu i na taj način poruku šaljem. Poezija se piše kada misao kao duga iz tijela nestane i na izvoru dešavanja završi! U pjesmi poredim ljepotu jesenjeg lišća koje mijenja boje, sa riječima koje se u stihove nižu i čitaocima nude u bojama sliku!
Poezia je kao žena koja se cijeli život ljubi i nikad ne prestaje!

POEZIJA

Poezija je biser potok,
Strog sudija i pravde svjedok,
Pogledu samku krišom se ponudi
Da žubornom slikom um osvježi
I čeka na riječ da okrilati.

Jedna uz drugu i ko zna koju
Stihove šarenim vezom tka,
Kao jesen što lišću mijenja boju,
Poezija usnule budi iz sna.

Kroz krvotok milom putuje
Da tijelo toplinu osjeti,
U srcu gnijezdo slovima svije
I čeka na riječ da okrilati.

Jedna uz drugu i ko zna koju
Stihove šarenim vezom tka,
Kao jesen što lišću mijenja boju,
Poezija usnule budi iz sna!

©ŽeSP