VAROŠINA KOJE VIŠE NEMA
Odlomak RASELJENO LICE
Nostalgija se rođanjem u ljudskoj srži ugnjezdi i strpljivo čeka da je godine u starosti pozovu!
Od kada sam grad rođenja napustio, jutrom se budim sjećanjem na mladalačke i bezbrižne dane i ljude sa veselim pogledima, koji su u prolazu kape skidali, ruku pružali i sa osmjehom na licu za zdrave upitali. Ta je slika ostala u meni i ona je moje pogonsko mamilo da tragam za sličnostima i poredim prošlost sa stvarnosti, prirodne ljepote sa modernom kulturom gradnje. Neko bi rekao; žal za mladosti ostarjelog tuđinca, koji se moranjem razlikama prilagodio. Promjene sam kao slijepac bjeli štap prihvatio!
Često u tijelu osjetim prazninu, kad oslušnem vesele glasove ljudi koji se dive ljepotama svoga ogada. Bilo da sjede na klupama u parku, na radnom mjestu, na ulici u prolazu i ko zna gdje još. Prazninu, ali ne i ljubomoru, jer sve što je moranjem ostavljeno žalom za otetom ljepotom u sjećanju ostaje. Moja se ljubomora u nostalgiji skrila i svoj oslonac u starosti pronašla. Iz dana u dan kao slijepi saveznici sve više se inatie i bez riječi lijepo sjećanje snovima vraćaju. I tako to krene, čovjek u starosti mislima se preda u kojima srce mašti pusti na volju, da se ljepotama uz uzdahe divi. Od muke i boli preživljenog iscrpljen na pola puta sam stao, da prevarim mladalačke dane i prenesem novu sredinu. Da grad rođenja sa gradom življenja zamjenim i drage ljude na ulicama ponovo sretnem. Ali vrijeme ne čeka, sa godinama prolazi i neprimjetno mi kosu boji. Iz mene mladost već odavno klizi kao dim sa cigarete nestaje!
Uvjek postoji nešto kroz šta čovjek mora da prođe, onda ga se odrekne ili još čvršće stegne, prigrli ili odbaci. Sud pojedinca za krivicu nekog sličnom njemu, kritika isprazna, kazna gotovo nikakva. Ali kada masa sudi i osudi, grešnik za stidom hrabrosti nema, okreće se i priklanja da i ne zna kome, jer odbačenom šta drugo preostaje. Druženje moje sa odbačenim odavno je zaledilo vrijeme, od pitomine santa leda posta.