www.poezija.rs

Uzalud se trudiš

Uzalud se trudiš biti
Ono što ne možeš.
Pod obodom neba
Dva ti pečata otisnuta
Danom rođenja,
A ja ti zavještana
Za neka buduća
Duhovna osvještenja.
Dajem novčić za
Tvoje misli uzburkane.
Nije ovo vrijeme za
Nova pogrešna opredjeljenja
I nove otvorene rane.
Ali, istina se nameće
Kao neminovnost:
Stvarnost je gorčina
A ljubav su rijetko
Dosanjane sanje.
Pa se izbori, od dva zla
Odaberi ono manje.

Настави са читањем “Uzalud se trudiš – Danja Đokić”

Stanovat ću kod tebe, na poste restante

odavno ti ništa
nisam napisala

razvodim se
sa prošlošću
i samo se
sa punim
koferom sebe
selim na tvoju
navodnu adresu

poste restante

stižem ti umjesto pisma
u poštanskom vagonu
drugog razreda
u naboranoj i ispucaloj
roza kožnoj futroli
u kojoj se uglavnom kriju
obećavajuća jutra
izbljedjela kosa na mjesečini
u isčekivanju poziva
razum konzerviran
na vrhuncu kreativnosti
i jedno malo srce
ovlaš privezano
uz ključić, za sreću

odavno ti nisam pisala

stižem ti sporovozno
u koferu samoće
presovana između
jučer i sutra
van svih poznatih
konfekcijskih brojeva
data samo tebi
na širenje i sužavanje
u radu na vrhunskoj
kreaciji života

dajem ti se, zauvijek

na nepoznatoj adresi
na koju sam tek dahom
ponekad kao pelud sa ruža
vjerujući srce samo da pjevam
već davno tebi ga poslala

kad me preuzmeš

udomi me
u dubini zjenica
poljubi samnom
sva četiri svoja zida
prije nego me okačiš
iznad prozora sadašnjosti
u sva tvoja htijenja uramljenu

(od sada do vječnosti)

Šapni mi nešto nježno

Među četiri zida
tvoje su oči bile nebo
i glas je bio vjetar
što čarlija kroz lišće
prepletenog bršljana
na fasadi produženog čekanja

kad si zastao na dijelu trotoara
a šum rijeke te ponio
čuo si moj glas, u nadiranju

šapni mi nešto nježno

rekla sam ti i smijeh je
zvonio kao praporci
okačeni na tvoje obrve
kotrljajući se niz obraze
grleno do grla

na ramena su ti sjele
sjenke mojih ruku
ispružene
kao pladanj

pred gozbu
(čekao si me, na trotoaru)
a srce se moje vinulo

kao ptice, uzletjele
u nebo tvojih očiju.