Jutros, iz mlade trave pogled mi uputi, žuto oko maslačka.
Oko u oko, direktan pogled, razbudi me, svaki se nerv u meni protegnu do zijevanja, pomislih,
o kako divno jutro, o kako divan dan…
Spustih se do mora.
Obiđoh dio meni drage obale, danas je more staklence. Malo jača osjeka i sunčan dan pojačali su mu mirise, to sad nije samo jod već i usahle alge i iznenađeno morsko dno, sa koga je malo povučen prekrivač od modrog rasola.
Kad je ovakav dan, duša se moja napaja svim mogućim ljepotama, izvedem je kao ljubimca, u nešto dužu šetnju, dovoljno dugu da se napuni do vize, do one tanke zlatne linije što nekad postojaše na čašama i tanjirima.
Ništa preko toga ni ispod toga.
Pitam je, Dušo, kako ti je?
O tako lako dišem, milina, baš smo prošetali – odgovara mi ona.
Tad krenemo uzbrdo, kući, a uzbrdo je Mažina. Iznad Mažine Đurđevo brdo, zadivljali maslinjaci, divlji narovi, limuni i pomorandže i mnogo trnja i kupine.
Lijep pogled na šumu koja je i zimi, sva pastelno zelenog blagog kolorita, kao list masline ili pelina.
Dušo kako ti je? Dišem, dišem, nirvana i mir, sve ono što me blagošću ispunjava…
A Dušo, tebi je šesdeset ljeta, zar svaki dan mladosti nije bio bolji i ljepši?
Ne,
varaš se, mladost je nemir, često težak nemir i traganje za ovim što sada živim.
Adrenalin, tada smo zajedno tražili višak te nemani tog nemira, višak adrenalina, trčali za njim.
Često, ni sa najvećim valovima morskim, ne mogu da poredim te uzburkane dane…
sate i dane mladosti.
A Dušo, sjećaš li se svih ludosti iz mladosti, pade mi na um jedan tren?
Na balkonu sobe studentskog doma stojimo naslonjeni na betonsku ogradu sa Rankom, slatkom crnkom krupnih očiju i smijavica, dolje ispod nas ostatak društva. Oo ne, sad se sjetih, pa ispentrao sam se uz oluk na njen balkon na drugom spratu. Drugari su nas odozdo fotografisali, smijali se i dobacivali. Ponekad mi je dolazila neka luda drskost, držao sam Ranku za sisu, obgrlivši je, bili smo lice uz lice a moja ruka ispod njenog džempera držala je nježnu, toplu, tešku sisu u kojoj igraše njeno iznenađeno, nemirno djevojačko srce…niko ništa vidio nije, klik i ispala je ona divna crnobijela fotka, koju i dan danas čuvam.
Ti trenuci momačkog adrenalina, kreativnih smjelih ispada koje smo često činili, o zar Dušo nijesmo nekad pijani bili? Pijani od života, radosni, nasmijani,
oh ti davni, ti divni dragi dani.
Ne, ne i ne…
Jedan dan nemir, drugi dan mir, mnogo dana patnje, malo dana sreće, boljelo je to, sve se plaćalo, mnogo se i bolno razmišljalo, tugovalo, radovalo, sve stihijski, zar ne pamtiš pune jastuke suza nakon raskida, neuzvraćenih ljubavi. Dane pada i manjka samopouzdanja, ništavnosti, osjećaja da si manji od nule. Potom bi došli dani naglog uzlijetanja, kad si mislio, sav svijet je moj.
Zar u tome ima ljepote?
Sve smo to pretutnjeli za jedan ovakav dan, za ovakve dane, potpune zrele, zlatne ispunjenosti, dubokog mira i ljubavi, ljubavi za svaku travku, atom, mrava, bubu, bubicu zlaćenih krila na vrhu travke, umjesto bubice u glavi.
Dušo moja mnogo pričaš gluposti. Mladost bijaše život, nikad, skoro nikad te tada nijesam vodio u šetnju. A pamtim mnooogo divnih dana.
Ha, ha ha, pa tada često nijesi ni znao da me imaš, nijesi umio da me hraniš ni braniš ni poklanjaš i dijeliš da bi me uvećao, bio si sebični ego klipan, ponekad skoro manijak. Nekako, kao da nijesmo zajedno rasli.
Ovo sad, tek sad, priznajem za život. Kad si me našao i kad me cijeniš više od ičeg, tek sad mi je toplo, ma skoro svaki tren…Volim kad ovako šetamo zajedno kad dišemo punim plućima, čak i trenutke kad ti se u obliku suze skotrljam niz lice, e, tad sam sigurna da smo jedno i zajedno zauvijek i do kraja zauvijeka.