ZVIJEZDE

 

Tamno je i hladno tamo

gdje se rađaju zvijezde

Gospod ih posije, kao mi pšenicu

U duboke brazde.

Dodirom i voljom Njegovom

One se rađaju i plamte

Veličanstvenim sjajem gore

Nebrojene svjetove tvore i u njima život održavaju.

Žive, srećne svoj vijek

Nakon toga ostare i gube sjaj…

Sve dok ih ne progutaju “crne rupe”

Koje u spoznaji, nijesu crne…

U stvari zvijezde samo kroz te žive vrtloge

prelaze na drugu stranu,

Tamo vječno ostanu, združene u zvjezdana jata,

Tamo sa druge strane, one ljenčare,

Ispijaju čajeve i prepričavaju tajne kosmosa…

Smijući se prividu haosa

oslobođene svake odgovornosti

U inverziji mogućeg,

Spokojno odmaraju.

 

 

No titl

Bez naslova
ostati se mora
i bez naslova i bez slova
Današnji je svijet, sav
u uzavrelom haosu
ostavlja bez teksta iz dana u dan

a krenulo je proljeće
krenuo život da buja
kakva suprotnost
razarjućem smrtonosnom vjetru
što huji

kao poslastice, slike zla nam serviraju
mnogi u tome uživaju
bezumni svijete,
izdajice
djeca te boljeg snivaju

al kako odrstaju
samo bez riječi
bez teksta, bez
slova
bez sebe ostaju…

Hoću da te volim

Želim da uđem u utrobu tvoju,

onako sav i bez ostatka

da se sklupčam poput fetusa

spojen na krvotok tvoj, da osjetim bilo

srca nam, tvog zajedničkog…

Potom prekrupna sa mnom

da me porodiš

bezbolno tiho i lako

i da me odmah na grudi priviješ

istog trena

ne mliječju

već dušom tvojom da me podojiš

pa od nje tople i meke

ovako drven i star da progovorim

porastem kao div

pa te poput ptičice uzmem na dlan i na rame svoje posadim

tu da poješ, cvrkutom i pjevom

i da zajedno kao jedno horizontima dalekim šetamo,

horizontima ovim ili onim

ležimo nauznak u travi među cvijećem i bubama

ili na pustoj plaži

gledamo nebo plavo i oblake bijele

hoću da te ljubavlju zamedim, posolim

hoću da te volim…

Трифуњдан

Данас на Св. Трифуна идем у имагинарни виноград,
након тога код своје драге,
да се и тамо у чокоте и витице уплетем
и бисерне капи покупим.
Да и виноград и драга роде берићетом
уз благослов светог и свијетлог,
па да у јесен касну уз младо вино
Живот славимо…

Нови сунцобран

Жена је купила сунцобран,
сјела је на клупу и гледа у екран…
Друга је пројурила на тротинету,
опуштени шетачи са слушалицама на ушима
никога не виде,
тако је ваљда свугд‌је у свијету…

Старији људи кажу,
кад се ситни бијели облачци појаве на небу,
биће кише…
Све што је некад имало значење,
нема више,
од природе  отело се све, одприродило се,
па и облаци.

Шетња упредвече опушта
разгали, још кад је поред мора,
сушта је поезија разговора,
са собом самим…

Мамим погледе жена
и то ми прија таштини.

Мирис мора у коме се купа љето
није исти као онај зими.

Гријех (шаљива љубавна пјесма)

И ћук пјева и мирише липа
И пун мјесец бујну машту храни
Њих се двоје погледују често
Он не пита
Она се не брани

Он јој у сну сисе стиска чврсте
Пред зору му сјеме навре вани
И даље се погледују често
Он не пита
Она се не брани

Сва у зноју пробуди се, врисне
Грч је мине, препоне јој стисне
Моли зору, не свитала свани
И даље се погледују често
Он не пита
Она се не брани

Мирис трава ваља вјетар топли
Оде љето, у жудњу се стопи
У гледању прођоше им дани

Он не пита
Она се не брани

Блудна пјесма

Молим те немој се звати Агнес…
Ако се родиш код људи који живот воле
нека ти дају било које друго име
Али Агнес, не, недај се тако звати…
Ни чиста
Ни света
Ни јагње
Ни д‌јева
Агнес се немој звати…

Будеш ли Агнес
Ништа од мене
Мушкорођеног, немуштог, нећеш имати
Ни погледа, ни пажње, ни додира
ни зов природни, не…

Јер како да ти све то дам?
Ако си чиста
Ако си света
Ако си јагње
Ако си д‌јева
Не, немој се Агнес звати!

НАГОВЈЕШТАЈ

На путу до тамне собе
пратио ме улични пас
Ње није било ту
Ни ја одавно нијесам тамо
Али пас још чучи пред вратима и чека
Соба је однедавно у мени
По сред желуца
Ње и даље нема ту
Пас је одлутао за првом кујом
Крилати врапци пјевају
Двоноге стоноге уморно зијевају
Црвени је фењер изгубио смисао
Симболику су покљуцали врапци
Летећи око пса и кује
Који се укруг врте свезани
Мачке се паре бјесомучно
Не само у фебруару као прије
Сите су па из обијести…
Требам се одморити и сјести…
Нацртао сам жутог пингвина
Жалостив му бијеше фрак
Брк у брк јој рекох
Претекох а би ме страх…
Соба звечи
Лијечим се од вишка ријечи…
Сувисле су па ме стисле
Сисе јој бијаху прозирно бијеле…
Упутих погледе
стријеле затупљене…
Вратила се коначно у собу…
Ако се вјенчамо
Зубату ћемо д‌јецу рађати
И умираћемо сасвим крезуби.

Smrt u Godinju

Šta je život, nego plamičak svijeće, najmanji nepovoljan dašak vjetra, ugasi ga za tren…rijetki su životi koji gore bez ikakvog vjetra ili samo uz povoljne tihe povjetarce…Smrti nema, rekao je negdje Crnjanski i to stoji kao maksima ispisano iznad vrata dnevnog boravka, jednog našeg živog pjesnika…
Smrti, one fizičke ima svugdje, sveprisutna je, čini mi se sve prisutnija zadnjih godina, kosac koji ne bira, mlada trava, stara trava, korov, ili cvijeće…kosi, vječito oštrom kosom bezobzirno sa očima punim vječite studi. Nemilosrdan kosac izmaći mu se ne može.
Postoje lijepe smrti, vjerovali ili ne, zaista postoje, iako je lijepo i smrt, nespojivo.
Sinoć sam prisustvovao jednoj lijepoj, otmenoj, skoro pa gospodskoj, srećnoj smrti…
Pomenuti pjesnik, Srđan, okupio nas je, nas što smo vječito glavom u oblacima, vječita djeca i zanesenjaci, u Godinje, u to zgodno i ugodno Godinje da se ogrijemo na vatri poezije, na vatri žive riječi…
Svježe veče, ogroman prostor buduće vinarije sav u kamenu, vatrica u omanjem šporetu i dovoljno najboljeg godinjskog vina, rakije…piva i dobre volje, silna energija na jednom mjestu..
Toplo oko srca, toplo sa istom rajom, među nama i čika Pavle 93 godine, mještanin, koji ji prekjuče orezao 2000 svojih čokota loze, čio, mio i raspoložen.
Ređali smo se u govoru, divnom živom govoru, bez interneta, čitali, govorili iz glave čak onako teatarski žustro i ubjedljivo, kao što su nekad nastupali Jesenjin i ekipa…veče puno mjesečine teklo je i ulivalo se u jezero, kao Godinjski potoci…
Kad je na red došao čestiti starina, počeo je o svom životu, teškom radu i sjećanjima koja su sezala daleko u prošlost…sjedio kao na pozornici, besjedio, čitao svoje stihove u kojima je opjevao rodno selo i događaje…blagim glasom, još uvijek tečno, sa smiješkom i sjenkom svoje dobrote u uglovima usana, srećan…
Odjednom tišina, tajac i klonula ruka…smrt je došla po njega, ni trepnuo nije, nije je ni osjetio, jednostavno plamičak njegovog dugovjekog života je zatreptao malo jače i ugasio se, utrnuo.
Potpuno gospodski otmeno i sa osmjehom, duše pune radosti, umrije čovjek tu u krugu svojih prijatelja, tu pred nama, zatečenim i nijemim, održa nam upravo čas o ljudskoj prolaznosti, kao čas praktične nastave.
Neka ti je vječni mir i pokoj duši i hvala ti Pavle…
(Pisano prema istinitom događaju.)