Šta je život, nego plamičak svijeće, najmanji nepovoljan dašak vjetra, ugasi ga za tren…rijetki su životi koji gore bez ikakvog vjetra ili samo uz povoljne tihe povjetarce…Smrti nema, rekao je negdje Crnjanski i to stoji kao maksima ispisano iznad vrata dnevnog boravka, jednog našeg živog pjesnika…
Smrti, one fizičke ima svugdje, sveprisutna je, čini mi se sve prisutnija zadnjih godina, kosac koji ne bira, mlada trava, stara trava, korov, ili cvijeće…kosi, vječito oštrom kosom bezobzirno sa očima punim vječite studi. Nemilosrdan kosac izmaći mu se ne može.
Postoje lijepe smrti, vjerovali ili ne, zaista postoje, iako je lijepo i smrt, nespojivo.
Sinoć sam prisustvovao jednoj lijepoj, otmenoj, skoro pa gospodskoj, srećnoj smrti…
Pomenuti pjesnik, Srđan, okupio nas je, nas što smo vječito glavom u oblacima, vječita djeca i zanesenjaci, u Godinje, u to zgodno i ugodno Godinje da se ogrijemo na vatri poezije, na vatri žive riječi…
Svježe veče, ogroman prostor buduće vinarije sav u kamenu, vatrica u omanjem šporetu i dovoljno najboljeg godinjskog vina, rakije…piva i dobre volje, silna energija na jednom mjestu..
Toplo oko srca, toplo sa istom rajom, među nama i čika Pavle 93 godine, mještanin, koji ji prekjuče orezao 2000 svojih čokota loze, čio, mio i raspoložen.
Ređali smo se u govoru, divnom živom govoru, bez interneta, čitali, govorili iz glave čak onako teatarski žustro i ubjedljivo, kao što su nekad nastupali Jesenjin i ekipa…veče puno mjesečine teklo je i ulivalo se u jezero, kao Godinjski potoci…
Kad je na red došao čestiti starina, počeo je o svom životu, teškom radu i sjećanjima koja su sezala daleko u prošlost…sjedio kao na pozornici, besjedio, čitao svoje stihove u kojima je opjevao rodno selo i događaje…blagim glasom, još uvijek tečno, sa smiješkom i sjenkom svoje dobrote u uglovima usana, srećan…
Odjednom tišina, tajac i klonula ruka…smrt je došla po njega, ni trepnuo nije, nije je ni osjetio, jednostavno plamičak njegovog dugovjekog života je zatreptao malo jače i ugasio se, utrnuo.
Potpuno gospodski otmeno i sa osmjehom, duše pune radosti, umrije čovjek tu u krugu svojih prijatelja, tu pred nama, zatečenim i nijemim, održa nam upravo čas o ljudskoj prolaznosti, kao čas praktične nastave.
Neka ti je vječni mir i pokoj duši i hvala ti Pavle…
(Pisano prema istinitom događaju.)
