VAPAJ PROŠLOSTI

Vrijeme teče,
gdje smo mi u njemu
dok se sunce obrušava na naše glave
zlatom svojim bliješti dok noć pobjeđuje
san napuštamo,
stvarnosti u zagrljaj letimo.

Ne možeš vrijeme zauzdati
ono je van granica razuma
sve manje vremena imamo
a san nas vuče na dno.

Krik jelena dok se lane batrga u zamci
krik majke odvojene od koljevke učmale
krik mladosti
ostavljene da vapi kraj puščane cjevi
dok pješčani sat
razbijen do neprepoznavanja
svoje čestice pušta
da se sjedine sa pustinjskim dinama.

Vrijeme mutno,
kao oklop muzejskog eksponata
zaleđena sadašnjost, prošlih vremena
suze grešnika koji moli za oprost
stisnutih zubiju,
u grč pretvorene grimase
dal’ je kasno spoznao
da je samo malo ostalo
da ga pokrije snijeg zaborava
a da sve što mu je ostalo
košara protraćenih dana.

Iza maglovite zavjese
izblijedjele od vjetrova prošlosti
u sadašnjost uprte oči
neznanih junaka
heroja, kavalira,
ljubavnika posutih laticama ruže
sa porugom i optužbom
sa suzom u oku zaleđenom
bahuljaju stazama zaborava.

Od livada do tamnih šuma
potraga kojoj kraja nema
jer novo iskvareno breme
pokopa viteško vrijeme.

Nestade poj ptica
krila im slomiste u letu
skrovište odaste zbog svojih trica
san im u košmar pretvoriste
spodobe novoga vremena.

Spij mirno u svojoj postelji od pamuka
na postelji od bosiljka i lala
um zatvori od ove kiše ognjene
nedaj da zvuk sove hara kroz tvoje misli
možda jednom na ova vrata zakuca
vitez u srebrnom viziru
iz nekog proslog doba
da donese mir i spokoj.

PREDSTAVA BEZ KRAJA

Jednom kada me ne bude,
kada i zadnji treptaj
zadrhti iz mog uzdaha
znam da ce to biti rapsodija u više činova
znam da ce svi glasovi pričati u superlativu
jer onaj koji odlazi na put bez povratka
taj je uvijek svima dobar,
odjednom je bogat mnoštvom prijatelja,
većina zvuče poput
pokvarene ploče
Naravno,
tek što mu ne spjevaju odu herojstva.

Ironija svake smrti,
što vise pompe,
to su vas više voljeli.

Vaše ime stoji na mnogo plakata,
Jer to se tako mora,
dobro je što ste otišli bez pozdrava,
jer drugačije se na taj put i ne odlazi
lakše je za sve
za vas sa zamrznutim osmjehom
za njih što vas sada tako naprasno vole.

Pricaju oni na raskrsnicama,
po kafanama,
uličnim trgovima,
dižu vas u oblake,
samo što nisu pjesmu o vama spjevali,
poneku suzu puste,
valja se,
pa niste vi bili bilo ko,
vi ste mnogo obećavali,
kako to da vam ospore.

A tamo,
gdje posljednji pozdrav treba da daju,
e, tamo oni ne odlaze,
tesko im je,
razumjećete to vi,
njihove duše tako su krhke,
od porcelana, prefinjene,
prevelika je to tuga
za njihova jadna srca,
izvinite,
molim,
pa i vi ste otišli bez obećanja,
niste se najavili,
niste ih pripremili,
prevelika je to duševna bol,
kada odjekne,
posljednji udarac grumena zemlje.

Zato,
voljela bih da odem
jednog proljećnog dana
sa lahorom vjeta, tihim i nježnim
on ne plače, on miluje,
on ne uzima, on daruje
njegova trava je vaše pokrivalo
cvijeće za vas miriše,
bjelina behara odiše nevinošću.

Ne postoji tu pretvaranje
u patvorene osmjehe
spuštanje glava da se ne vidi laž.

Ali dobro može i u jesen da se zbije
mozda ja nisam
bas za proljeće stvorena
ipak sam cinik u duši bila
pomalo vagala vaše rijeci
gledala vas direktno u oči
Pomalo podsmjesljivo
sa naznakama sjete

Jer vi ste ljudi čudna sorta
volite taj centar po cjenu poltronstva
pa sve i kada vas umor svlada
važna je samo ulizička sreća
put do nje preko obmana isklesan.

Ja svoj osmjeh, vama nedam
čemu i zašto, pa cjenu nema
moje oči su dječji klikeri
u vječitoj potrazi za novim sutra
u meni su boje izmješane,
crvena, žuta, ima i zlatne…
Ja sam ona žalosna vrba
Al sam i ruža sa puno trnja
pokatkad bršljen jer kraja nemam
Moj kraj se očitava u baskonačnosti.

Vi niste ni crni, ma ni ste ni bijeli,
vas je siva boja progutala,
kao vrapci kljucate dane,
čekate da nova zora zarudi,
pa sve po starom još od pamtivjeka.

Živite svoja obličja
kao na traci istovjetni,
vaš osmjeh grimasi sliči,
Vi niste nikada letjeli za oblacima,
vodili borbu sa vjetrenjačama,
Vi niste zajahali Rosinanta,
u potrazi za izmaštanom Dulsinejom.

Ako to bude u jesen,
neka kordoni lisca u svim bojama
prekriju moj lik,
moje đepove pune šećerlama,
da ubiju gorčinu nestajanja,
da čujem taj šum lišća
kada se u humus pretvara
Da me uspava tišina zemlje
prije no je kiše u glib pretvore
Ako u jesen odem…

Mozda u zimu,
kada led sve okuje
Od leda bježite, jer mnogo škripi
Bjelina zasljepljuje nevinoscu
suviše podsjeća na djecju igru
A vi ste zaboravili sta djeca mogu
Šta za vas znači biti šašav
Moja gospodo i drage dame
Za vas su cirkusi ispod nivoa
A ja sam cio život glumila ludu.

I eto predstavi dođe kraj
Odoh sa osmjehom brzo i britko
A vi se pitajte kakav je to završetak
mozda vam jednom
odgovor dam
Kada se sretnemo u novoj predstavi
Vi ce te ćutati, a ja cu se smijati.

PUSTINJSKA ŽALFIJA

Pitao si me jednom
pod okriljem začaranog neba,
posutog zvjezdanom prašinom,
u noći u kojoj se čula
pjesma pijanog zrikavca,
da ti povjerim sve ono
što čuvam
u najtananijim dijelovima svoga bića,
tajnu koju ćutim,
nedorecenu u svim danima
koji ostaju iza nas.
Gledao si me
ocima gladnim saznanja,
kao da u meni postoji neka zagonetka, mistična,
poput razotkrivanja cirkuskog šarlatana,
kao da će iz moga tijela
poteći rijeka riječi i donijeti otkrovenje.
Šta sam to ocutala, skrila,
kao pulsirajucu sliku
iscrtanu rukom veselog ciganina
koji sav svoj život nosi u jednom đaku.
To je tajna od sedam dana,
sedam noći,
sedam vjekova,
sedam beskonačnih
fantazmagoricnih svijetova
koji u dalekoj pustinji
stvaraju savršen neuništivi cvijet,
pješčane žalfije,
koja daruje pustinji svoje srebrno lišće, pokrivalo za zalutale,
iznemogle putnike.
Ta žalfija to sam ja,
oaza u nepreglednim dinam
koje me nanovo dovode tebi.
Ni osjetilo najiskusnijeg botaničara
nije pronašlo put do tog mističnog, nesalomivog cvijeta
koji stanuje pod mojim okriljem,
pokrivenim pješčanim
nepreglednim prostranstvom
u čijem svakom i najmanjem
zrncetu očitava se moja ljubav.
Ljubav koju ni suša,
ni vrućina od koje se gubi um,
do granica gdje pustinja
dobija obrise oaze,
ne može da uništi,
ta ljubav ce trajati
čak i kada se poslednja kometa obruši
u pokušaju da stvori neki novi svijet.
Zanavjek,
kada svi brodovi potonu
zajedno sa svojim jarbolima,
pustinjska žalfija
ostaće kao simbol prkosa i inata.
Pitao si,
dal je sve to istina,
kako cvijet moze da traje vjecno.
Samo sam se nasmijala,
vjecnost je ravna ludilu
koje se sadrži u jednoj riječi, Voljeti!

Jednoga dana
pored pustinjske žalfije
procice umorni beduin,
poželjeće da taj zanosni cvijet
otrgne iz divljine
i da ukrasi kose svoje dragane.
Ali cvijet neće imati tu sudbinu.
Nekom neviđenom magijom
svoje mjesto naći će
među koricama stare knjige,
i pobjedice svoje nestajanje,
promjeniće svoj oblik
i dugo među
stranicama starog papira
u kojem obitavaju mnogi junaci
zivjece jedan ziviot koji se zove čekanje. Čekaće da u tvoje ruke stigne knjiga koja nosi odgovor.
Ugledavši ponosnu pustinjsku žalfiju,
niz tvoje lice krenuće tihe suze
i u tom trenu
saznaćeš tu davno sakrivenu tajnu,
saznaćeš koliko sam te voljela.

ГРЕШНИЦА… – Сандра Сања Мајра Миладиновић

ГРЕШНИЦА…

О како боли када не знам
Као немоћна птица без крила
Што душа ова одчарлија
где не бих хтела мртва ни жива!
Једном је дивља грива сред степе
Други пут вучица тиха и млада
Понекад несташна ко неко дете
Које кроз игру несвесно страда!

Знате ли како то зна да мучи
и слама јадно ми срце сред груди
ороси читаво тело ко талас
И притом мудрује, зналачки ћути!
Понекада сломљена ходам међ људе
као нестварна фатаморгана
И док ми осмех на лицу титра
Увек ме једна мисао прогања!

Настави са читањем “ГРЕШНИЦА… – Сандра Сања Мајра Миладиновић”

KLETVA

Zapoj mi pesmu devojče milo
nek pusta tuga iz grudi štukne
zapoj mi pesmu kafanska vilo
neka od pesmu srce mi pukne

Kako je majka jednuš volela
mlogo volela sina rodila
sina rodila dušu mu klela
žalno mu klube pod grudi svila

Da nigde sreću i mir ne najde
bolan u krevet za vek da legne
nežna mu mlados ko sl`nce zajde
da mu se srce ko kamen stegne

Zapoj tiho nek srce iskoči
da pesma žalna dušu mi stegne
da u mejanu zatvorim oči
samo da kletva od men` pobegne.

autor
Jovica N. Đorđević
18.06.2024god.

I PESNICI PLAČU

I PESNICI PLAČU

Zabluda šalje još nemirnih snova,
uzaludno srce ljubav u se čuva;
sve je manje radosti, sve više je bola,
na svaku se misao i zla nit dopuza.

Vreme staro zlo pamtilo!
Vuče teret i prkosi,
uzalud je srce čilo,
život svoje pute kroji.

I pesnici plaču, reč opelo drži
i pesnici dušu zaviju u stih,
cvetovi u cvatu napoje se krvi,
čuješ po tom zvuku i jecaj i krik.

Sve gorčine sveta
skupi duša jadna,
zavije to malo ljubavi u crno;
za radost i sreću već danima gladna,
komad za komadom istroši se zrno.

I pesnici plaču stihom suzu puste,
zacvile ko pas usamljen na kiši,
misli potopljene od večite žudnje
morem čežnje postanu popucale hridi.

Pesnička je suza stopljena sa rimom,
sanjive su oči tugom oblivene,
lutalica večna sa snažnom lavinom
osećanja toči direktno iz vene.

I pesnici plaču suza im je stih.

AUTOR; Vesna Jakovljevic ©️®️

KIŠA – Ivo Torbica

KIŠA

Tamni oblaci nada mnom,
Kao nebeski brodovi,
Sporo plove.

Teški su, prepuni vode,
Kao što je moja duša ispunjena
Ništavilom, gnevom i gorčinom.

Samo jedna kap,
Što se, najednom, na licu mom stvori,
Nije od sitne i hladne kiše,
Koja po meni kreće da pada.

Al’ za časak, ona će je sprati;
Vetar će je obrisati u trenu!

Pamtićemo je dugo,
Samo kiša i ja,
Koja muku i ćutanje moje razume,

I utehu,
Kao jedini prijatelj,

U korovu od života, pruža.

TEATAR ČUDA

Sećanja naša tirani, stalno se vraćaju, muče,
ne budi rob prošlosti, već živi u svetome trenu;
ono što nazivamo sutra, već je zapravo juče,
prvi jutarnji petli u stvarnost će tebe da prenu.

Ne, neću te večno voleti, jer ni ja večan nisam,
pa moj tren kad prođe, trulež će, zemlju, tada u ćivot;
onaj mali deo večnosti, kad dobro znadoh s kim sam,
voleću tebe dok traje to što nazivamo život.

Oni koje volimo zadaju baš najviše boli,
ljubav umire bolno, od izdaje, slepoće, jada;
da li je pesnik mazohist kad samo zna da voli,

najteže mre od samoće u kojoj predugo strada.
Na pozornici se digne zavesa pa krene drama,
Život? Čudan teatar: prvo drama… zavesa… tama.

Промоција књиге ЗАПИС Љубодрага Обрадовића – аудио

У организацији Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ и Културног центра Крушевац. 15.5.2024. године у 15:00 часова у Биоскопу Крушeвац одржана је промоције моје девете књиге „ЗАПИС“. Скоро цео садржај промоције: рецензије, аудио песме и песме из књиге чућете по реду како су изведене… Моје песме казују моји сарадници, пријатељи и чланови Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ. /Љубодраг Обрадовић/

Настави са читањем “Промоција књиге ЗАПИС Љубодрага Обрадовића – аудио”

LAZAREVA KRUNA – Ljiljana Tamburić

LAZAREVA KRUNA

Ima više od dva veka, kad obiše Turci rezu
na vratima Ljubostinje, te ukraše krunu knezu.
Od tog trena, zvona crkve, ko da mole sa zvonare,
prosipaju tužne zvuke, kroz raskošne četinare.

Ravanica nebu stremi, prema Bogu krst svoj pruža,
da svečani put pripremi, da ga pospe cvećem ruža;
Da što bliže nebu bude kupola joj Vaznesenja,
da se anđeli probude i otvore vrata njena.

Da Bog dušu Lazarevu, uspavanom telu vrati,
pa da tako oboženog, na spasenja put isprati.
U kneževim rukama će mesto mača krst staviti,
ovog puta neće Lazar, svoje ruke krvaviti.

A usnuli car nas zove, da palimo sveće žute,
da molitve krenu nove i osvetle, njemu, pute,
jer Lazar će jednog dana, u pohode nove poći;
Nema njemu ovde sana, smiriti se neće moći…

…Dok na glavu, koja leži, pored tela miomirna,
bez raspada i truleži, što miriše kao smirna,
krunu carsku ne povrati iz Stambola sa Bosfora,
pa da usput opet svrati, tamo gde se svratit mora.

Metohijom kada Lazar, s krunom svojom zakorači,
videće tad srpski glavar, kako beže osvajači.
Jer Srbija nije cela, obezglavljena j’ i ona,
nema njojzi Vaznesenja, dok je steže zla Sotona.

Pa Kosovo, srpsku glavu, sastaviće s telom njenim,
vratiti joj staru slavu, da ponovo svet je ceni.
Krunu carsku postaviće, na sred polja kosovskoga,
i Svevišnjeg zamoliće, za spasenje srpskog roda.

Kruna čeka na istoku, u turskome kazamatu,
dok Morava u svom toku, skuplja vodu čudnovatu
da njom leči srpsku muku i nameru ovu zlati;
Da osvešta onu ruku što će krunu da nam vrati.

Ljiljana Tamburić