Jednom kada me ne bude,
kada i zadnji treptaj
zadrhti iz mog uzdaha
znam da ce to biti rapsodija u više činova
znam da ce svi glasovi pričati u superlativu
jer onaj koji odlazi na put bez povratka
taj je uvijek svima dobar,
odjednom je bogat mnoštvom prijatelja,
većina zvuče poput
pokvarene ploče
Naravno,
tek što mu ne spjevaju odu herojstva.
Ironija svake smrti,
što vise pompe,
to su vas više voljeli.
Vaše ime stoji na mnogo plakata,
Jer to se tako mora,
dobro je što ste otišli bez pozdrava,
jer drugačije se na taj put i ne odlazi
lakše je za sve
za vas sa zamrznutim osmjehom
za njih što vas sada tako naprasno vole.
Pricaju oni na raskrsnicama,
po kafanama,
uličnim trgovima,
dižu vas u oblake,
samo što nisu pjesmu o vama spjevali,
poneku suzu puste,
valja se,
pa niste vi bili bilo ko,
vi ste mnogo obećavali,
kako to da vam ospore.
A tamo,
gdje posljednji pozdrav treba da daju,
e, tamo oni ne odlaze,
tesko im je,
razumjećete to vi,
njihove duše tako su krhke,
od porcelana, prefinjene,
prevelika je to tuga
za njihova jadna srca,
izvinite,
molim,
pa i vi ste otišli bez obećanja,
niste se najavili,
niste ih pripremili,
prevelika je to duševna bol,
kada odjekne,
posljednji udarac grumena zemlje.
Zato,
voljela bih da odem
jednog proljećnog dana
sa lahorom vjeta, tihim i nježnim
on ne plače, on miluje,
on ne uzima, on daruje
njegova trava je vaše pokrivalo
cvijeće za vas miriše,
bjelina behara odiše nevinošću.
Ne postoji tu pretvaranje
u patvorene osmjehe
spuštanje glava da se ne vidi laž.
Ali dobro može i u jesen da se zbije
mozda ja nisam
bas za proljeće stvorena
ipak sam cinik u duši bila
pomalo vagala vaše rijeci
gledala vas direktno u oči
Pomalo podsmjesljivo
sa naznakama sjete
Jer vi ste ljudi čudna sorta
volite taj centar po cjenu poltronstva
pa sve i kada vas umor svlada
važna je samo ulizička sreća
put do nje preko obmana isklesan.
Ja svoj osmjeh, vama nedam
čemu i zašto, pa cjenu nema
moje oči su dječji klikeri
u vječitoj potrazi za novim sutra
u meni su boje izmješane,
crvena, žuta, ima i zlatne…
Ja sam ona žalosna vrba
Al sam i ruža sa puno trnja
pokatkad bršljen jer kraja nemam
Moj kraj se očitava u baskonačnosti.
Vi niste ni crni, ma ni ste ni bijeli,
vas je siva boja progutala,
kao vrapci kljucate dane,
čekate da nova zora zarudi,
pa sve po starom još od pamtivjeka.
Živite svoja obličja
kao na traci istovjetni,
vaš osmjeh grimasi sliči,
Vi niste nikada letjeli za oblacima,
vodili borbu sa vjetrenjačama,
Vi niste zajahali Rosinanta,
u potrazi za izmaštanom Dulsinejom.
Ako to bude u jesen,
neka kordoni lisca u svim bojama
prekriju moj lik,
moje đepove pune šećerlama,
da ubiju gorčinu nestajanja,
da čujem taj šum lišća
kada se u humus pretvara
Da me uspava tišina zemlje
prije no je kiše u glib pretvore
Ako u jesen odem…
Mozda u zimu,
kada led sve okuje
Od leda bježite, jer mnogo škripi
Bjelina zasljepljuje nevinoscu
suviše podsjeća na djecju igru
A vi ste zaboravili sta djeca mogu
Šta za vas znači biti šašav
Moja gospodo i drage dame
Za vas su cirkusi ispod nivoa
A ja sam cio život glumila ludu.
I eto predstavi dođe kraj
Odoh sa osmjehom brzo i britko
A vi se pitajte kakav je to završetak
mozda vam jednom
odgovor dam
Kada se sretnemo u novoj predstavi
Vi ce te ćutati, a ja cu se smijati.
