KRAJPUTAŠ – Milovan Petrović

      Krajputaš jedan obična stena, izbrisana slova dletom vremena. Šta li to krije ta stena stara, čiji se junak baš tu odmara. Godine mnoge, vetrovi, kiše krajputaš stari malo iskriviše. Prkosno nadgrobnik i dalje stoji, godine usamljen kraj puta broji. S’ istočne strane uklesana slika mladoga momka, srpskog vojnika. O zemljo moja kad … Настави са читањем “KRAJPUTAŠ – Milovan Petrović”

 

 

Relaterad bild

 

Krajputaš jedan
obična stena,
izbrisana slova
dletom vremena.
Šta li to krije
ta stena stara,
čiji se junak
baš tu odmara.
Godine mnoge,
vetrovi, kiše
krajputaš stari
malo iskriviše.
Prkosno nadgrobnik
i dalje stoji,
godine usamljen
kraj puta broji.
S’ istočne strane
uklesana slika
mladoga momka,
srpskog vojnika.
O zemljo moja
kad bi se znalo
koliko je mladosti
za tebe palo.
Koliko zaplaka
zbog toga snaša,
bila bi zemlja krajputaša.
Okićena zauvek
vencima slave
slavila bi svoje
sinove prave.

Milovan Petrović

ПОЛОГ ЗЛА -Срећко Симић

ПОЛОГ ЗЛА Још у повоју двадесет првог века у мени је живот убио човека. И ово што нечујно дишем и ову безимену реч што пишем, то се мрвице сна лагано троше да траг оставе мојој мисли, док су се уз њу безлични стисли и у бесконачном низу богаљи је гребу и гризу. И ево већ … Настави са читањем “ПОЛОГ ЗЛА -Срећко Симић”

ПОЛОГ ЗЛА
Још у повоју
двадесет првог века
у мени је живот убио човека.
И ово што нечујно дишем
и ову безимену реч што пишем,
то се мрвице сна
лагано троше
да траг оставе мојој мисли,
док су се уз њу безлични стисли
и у бесконачном низу
богаљи је гребу и гризу.
И ево већ их осећам
њихова глад је тако близу.
Одбранити ме неће ни ветар,
ни модро око заборава,
ни изнад неба плави етар.
Пуне су их реке и трава.
Као колоније отровних мрава
на моју сенку безглаво језде
и у моју мисао још топлу и меку
свој полог зла неумитно гнезде

 

БУДУЋНОСТ МИ РЕЧЕ

БУДУЋНОСТ МИ РЕЧЕ Јавиће ми тада звук црквених звона у чаршији нашој да се нешто збива, пред олтаром када пољуби те она откривавши лице што под велом скрива. Пожалити нећу ниједнога трена, на главама вашим кад засјаје круне и доказ на руци да је твоја жена кад ти се на љубав и верност закуне. Искрашћу … Настави са читањем “БУДУЋНОСТ МИ РЕЧЕ”

vencanje

БУДУЋНОСТ МИ РЕЧЕ

Јавиће ми тада звук црквених звона
у чаршији нашој да се нешто збива,
пред олтаром када пољуби те она
откривавши лице што под велом скрива.

Пожалити нећу ниједнога трена,
на главама вашим кад засјаје круне
и доказ на руци да је твоја жена
кад ти се на љубав и верност закуне.

Искрашћу се и ја из одаје своје,
мирисаће свуда гарденије беле.
Звона ће ме звати на венчање твоје,
да и моје речи срећу ти пожеле.

Ругаће се рузмарин са твога ревера,
рећи ће да крај је свему што бејаше.
И почеће тада нека нова ера,
утихнуће ватре што некад нас грејаше.

Кад заиграш валцер са њеном лепотом
и када се бела хаљина заврти,
поносан ћеш бити,озарен;а потом,
ваша ће се срца волети до смрти.

* * *

Сети ме се некад кад године прођу
и осмех подари успомени бледој,
кад сусрети наши у мисли ти дођу
и прстима прођеш по коси већ седој.

Срешћемо се опет набораних чела,
спарушканих лица,оронули,стари…
И видећеш тада у два ока свела
сећање на младост и на њене чари.
К.А

VESTI U PET – Milovan Petrović

      Sutra će opet kiša javljaju vesti u pet, novi se virus širi preti da uništi svet. Ratovi svuda se vode ubiti sad nije greh, kada se mir pomene nastaje opšti smeh. Bogatom bogatstva malo za sebe čitav bi svet, najbolju cenu na svetu postigao bajonet. Dece se previše rađa bogataš se boji … Настави са читањем “VESTI U PET – Milovan Petrović”

 

 

Relaterad bild

 

Sutra će opet kiša
javljaju vesti u pet,
novi se virus širi
preti da uništi svet.

Ratovi svuda se vode
ubiti sad nije greh,
kada se mir pomene
nastaje opšti smeh.

Bogatom bogatstva malo
za sebe čitav bi svet,
najbolju cenu na svetu
postigao bajonet.

Dece se previše rađa
bogataš se boji tog,
moraće to da spreči,
umišlja da postao je bog.

Rudari štrajkuju negde
za veću koru hleba,
bogataš odluku doneo;
pobiti “stoku” treba.

Danas na ovom svetu
radnici i nisu važni,
smanjimo natalitet
rekoše bogovi lažni.

Milovan Petrović

POTOP – Milovan Petrović

  Valjevska Gračanica. Mart mesec 2016-te godine. Nabujale reke u proleće izlila se korita po svuda mutna voda polja poplavila potopljena moja rodna gruda. Već danima kiše ne prestaju i nebo se otvori nad nama kiše liju, te nebeske reke, ko se igra Božjim slavinama. Prazna sela vodom potopljena niodkuda tu pomoći nema, sela prazna … Настави са читањем “POTOP – Milovan Petrović”

 

Relaterad bild

Valjevska Gračanica.

Mart mesec 2016-te godine.

Nabujale reke u proleće
izlila se korita po svuda
mutna voda polja poplavila
potopljena moja rodna gruda.

Već danima kiše ne prestaju
i nebo se otvori nad nama
kiše liju, te nebeske reke,
ko se igra Božjim slavinama.

Prazna sela vodom potopljena
niodkuda tu pomoći nema,
sela prazna zaseoci prazni,
o Srbijo da nije po kazni?.

Mnogo si se Bogu zamerila
što se nisi njemu pomolila.
Što ti crkve odavno su prazne,
zar se pitaš zašto tol’ke kazne.

Tonu sela, Gračanica tone,
to anđeli hoće da je sklone,
da je sklone ako nam ne treba,
zato kiše padaju sa neba.

Pomoli se moj narode Bogu
i napuni crkve svekolike
Bog će tad nam grehe oprostiti
zavrnuti slavine velike.

Milovan Petrović

Pesma posvećena Valjevskoj Gračanici.

DVE LJUBAVI (poezija u prozi) – Nena Miljanović

Na neosunčanoj strani ulice, na prozoru s veštačkim cvećem, u kavezu je živela šarena ptica koja je zaboravila da leti…i da peva… i da bude divlja. Pripitomljena, naučila je da “govori ” o ljubavi , ne i da razume izgovoreno – ni ptica ni čovek: ni ptičijih sećanja na krila i let pod nebom, ni … Настави са читањем “DVE LJUBAVI (poezija u prozi) – Nena Miljanović”

Na neosunčanoj strani ulice, na prozoru s veštačkim cvećem, u kavezu je živela šarena ptica koja je zaboravila da leti…i da peva… i da bude divlja.
Pripitomljena, naučila je da “govori ” o ljubavi , ne i da razume izgovoreno – ni ptica ni čovek: ni ptičijih sećanja na krila i let pod nebom, ni čovečije čežnje za hodom po mukama za trnatom ružom ljubavi koja mu dušu čini bolnom i živom.
Na sunčanoj strani ulice, u granama zelene breze, pevala je sićušna siva selica, kljucala oblake, pila suze neba, i letela, letela…dok nije, vetrom neizbežnosti ljubavi nošena, pala pred kavez …
… ljubila je sužnja, ljubila, nesvesna da sama postaje rob svoje ljubavi – ne mareći za bol, udarala je grudima o tvrde rešetke, u želji da mu pokrene krila, u nadi, da srcem razbije katanac navike: pevala mu je najlepše arije, izvijala najteže trilere, bolno se povređujući, jer sve što bi mu ispevala noću, zaboravljao je danju, zobajući zrnevlje sigurnosti.
I trajalo je to tako sve do dana dok je dve njene ljubavi (pesme i on) nisu ispovređivale toliko , da joj je alem kamen u prsima prsnuo na stotinu sjajnih stihova- staklića … rasula se i iščezla u rečima o sunčanoj strani ljubavi, na neosunčanoj strani života…
Zatočenik nije čak ni primetio da je nema, i tek u Sumrak Svega, kad kajanje otvara sve kaveze, slobodan, kriknuo je za sobom i njom, i poželeo da leti, da lete, ali, ali…
U liušću žute breze, vetar poezije, šumeo je je elegiju o dve izgubljenosti u nadi da je neko čuje…
Čula je pesnikinja i zapisala kao samoispovest, svojim poslednjim perom žene-ptice.

RUŽA NA PERONU – Milovan Petrović

  Bledi se mesec za oblak sakri tišina zvukove kuša čovek se jedan peronom kreće u ruci uvela ruža. Vozovi njegovi odavno prošli čekao dugo u noći od dugog čekanja i ruža svela, neko je trebao doći. Latice svele vetar sad kida pijanci u san tonu našeg čoveka još nada drži pa šeta po peronu. … Настави са читањем “RUŽA NA PERONU – Milovan Petrović”

 

Relaterad bild

Bledi se mesec za oblak sakri
tišina zvukove kuša
čovek se jedan peronom kreće
u ruci uvela ruža.

Vozovi njegovi odavno prošli
čekao dugo u noći
od dugog čekanja i ruža svela,
neko je trebao doći.

Latice svele vetar sad kida
pijanci u san tonu
našeg čoveka još nada drži
pa šeta po peronu.

Mrtva tišina bolno ujeda
dok tako napeto sluša;
“Ona će doći, znam da će doći
… inače gde će joj duša”.

Sporo prolazi vreme ko večnost
vetrovi grane lome
ostaše bele latice ruže
u noći da krase perone.

Senka se jedna pred zoru gubi
napušta peron i prugu
ostala svela ruža na njemu
sa sobom odnese tugu.

Milovan Petrović

SAČUVAJ ME – Milovan Petrović

  Sačuvaj me u dubini duše nek mi ime u tvom srcu stoji, nek se srce besmrtnosti nada i kad dani izgube se moji. Sačuvaj me i od zaborava neka traje sećanje na mene, na sve dane i trenutke sreće, koji nikad ponovit’ se neće. Sačuvaj me da se ne izgubim i nestanem u daljine … Настави са читањем “SAČUVAJ ME – Milovan Petrović”

 

Relaterad bild

Sačuvaj me u dubini duše
nek mi ime u tvom srcu stoji,
nek se srce besmrtnosti nada
i kad dani izgube se moji.

Sačuvaj me i od zaborava
neka traje sećanje na mene,
na sve dane i trenutke sreće,
koji nikad ponovit’ se neće.

Sačuvaj me da se ne izgubim
i nestanem u daljine klete,
sačuvaj me kada ptice krenu
da sećanja s’ njima ne odlete.

Sačuvaj me zbog svih onih dana,
trenutaka one davne sreće,
nek dragulji ostanu za nama
putevima prohujale sreće.

Sačuvaj me u mislima svojim
jer samo ću s’ tobom da postojim
da postojim i da ti se divim
dok sećanje još u tebi živi.

Milovan Petrović

PONEKAD ETO ZALUTAM TAKO – Milovan Petrović

      Ponekad eto zalutam tako u istu staru kafanu, ponekad spretno okrenem leđa dosadnom, običnom danu. Ponekad, sebično, poželim za sebe bar malo, malo više. Ponekad zaklon potražim u njoj kada su u oku kiše. Ponekad moje nemire smiri muzika starog svirača, ponekad tiho samo mi šapne; “Ova se pesma ne plaća”. Ponekad … Настави са читањем “PONEKAD ETO ZALUTAM TAKO – Milovan Petrović”

 

 

 

Relaterad bild

Ponekad eto zalutam tako
u istu staru kafanu,
ponekad spretno okrenem leđa
dosadnom, običnom danu.

Ponekad, sebično, poželim za sebe
bar malo, malo više.
Ponekad zaklon potražim u njoj
kada su u oku kiše.

Ponekad moje nemire smiri
muzika starog svirača,
ponekad tiho samo mi šapne;
“Ova se pesma ne plaća”.

Ponekad vino na tren mi samo
odagna iz srca tugu,
ponekad noć se danu nasmeje,
pruži mi ruku ko drugu.

Ponekad prolaznik u dugoj noći
za sebe kaže; Stani!
Opet se ista pesma čuje,
tužni je opet u kafani.

Milovan Petrović

SVAKO ME PROLEĆE NA MLADOST SETI – Milovan Petrović

Svako me proleće na mladost seti na one bezbrižne dane, kada nam mašta visoko poleti i nigde, nigde da stane. Svako mi proleće donese setu sećanja vrate se meni, dok moja jesen lagano stiže prolećna trava zeleni. Sunce latice zracima kupa prolećnih prvih ruža, dok moji dani sve brže teku, obdanica sve je duža. Svako … Настави са читањем “SVAKO ME PROLEĆE NA MLADOST SETI – Milovan Petrović”

Relaterad bild

Svako me proleće na mladost seti
na one bezbrižne dane,
kada nam mašta visoko poleti
i nigde, nigde da stane.

Svako mi proleće donese setu
sećanja vrate se meni,
dok moja jesen lagano stiže
prolećna trava zeleni.

Sunce latice zracima kupa
prolećnih prvih ruža,
dok moji dani sve brže teku,
obdanica sve je duža.

Svako me proleće na mladost seti,
a mladost ko mladost rana,
stidljiva, lepa, za starost slepa
u pesmi opevana.

Zašto se mladost ne vrati meni,
zašto se ne vrti u krugu,
zašto ko proleće sve ne ozeleni
zašto ne otera tugu.

Milovan Petrović