Mala reka–miško pločić

Kroz Žabare reka teče
Ja pored nje petama svako veče
Iako više nije ko što je bila
Mnogo je tajni ona krila…

Prve ljubavi,prve šetnje pored reke
Prvi poljubac,prvi dodir njene ruke meke
Prvi stihovi,prve pesme posvećene njoj
Prvi put usne nam se dodiruju u spoj…

Mnogo puta su se pored reke male
Njene usne mojim usnama dale
Mnogo najlepših dodira tu su se zbili
Koji su meni najlepši bili…

Mala reka što teče nasred sela
Mnogo je prvih poljubaca srela
I pored njene divne obale
Mnoge su devojke svoje usne prvi put dale ..

Mnoge prve ljubavi su započete tu
Pored male reke što teče kroz Žabare
I svu njenu lepotu ne mogu da plate
Ni razni dijamanti,ni bilo koje pare.

Рат и љубав

Ја пођох на ратишту густом,
са душом пустом да чувам њу
и све оне које волим и ценим.

Јуче сам добио писмо
да жели да оде одавде,
шта могу ту да урадим,
осим да јој обезбедим пут
до бољу будућност.

Док се ја бијем на кршевима косовским,
та једна планина толико је велика
да ће ти душу узети.

А она,са лепим именом чије је Бог одредио,
са лепотом и добротом из наших снова,
Катарина,је решила да иде
да иде тамо далеко
преко стотину планина и гора
за боље сутра.

Не знам дали сам погрешио или не,
то остаје енигма,
И ту ме снађе метак на Кошарама,
метак љут и брз као гром,
ушао у мене
и побио све живо што је остало
тамо.

Ето,20 година прођоше,
сви се умирише,
а ја јад и чемер црни
остао сам сам.

Нема ње,нема ништа око мене,
осим патња и пакао
који ми је душу узео,
ниједан миран дан ми није дао.

Тамо далеко,далеко од мене
тамо је љубав моја,
тамо је моја Каћа.

Надам се,ако будем остао жив,
да ће она ово прочитати
и видети да је нисам
заборавио.

Aleksandra Viorovic – Sačuvaj me…

smart

Sacuvaj me, u svojim mislima, tako velikim , da ima mesta i za mene, tako lepim, beskrajnim …
Sačuvaj me, u svojim očima, sa unutrašnje strane kapaka, kada trepavicu trepavicom dodirneš, da me vidiš, da sam tu ispred tebe… Sacuvaj me, u svojim grudima, na tim prelepim nedrima, tu duboko u srcu svom,kada me zagrlis, da znam, da mi je tu i mesto …
Sacuvaj me, i medju rukama, u onom cvrstom zagrljaju, dodirom ciste ljubavi, prepunom neznosti, onom snaznom osecaju, da samo tebi pripadam …
Sacuvaj me, i u snovima, u onim beskrajnim nocima, i kada zaspis, seti se i mene …
Sacuvaj me, i u svojoj dusi, ne daj da mi suza krene … seti se, seti se mene …
Sacuvaj me , u Sebi, u secanju od zaborava, Jer moja Dusa , samo tebi pripada …
Seti se, seti se, mene …
🌹🍀

Наша бајка, Лука Кијачић

Наша бајка

Свака љубав има своју причу,
само је наша записана међу
звездама.
Та љубав је бајка,
коју живимо ти и ја.
Управо си ти доказ
да не мора све лепо
бити нестварно.
Јер ти постојиш
и мени је то довољан разлог
да верујем у чуда,
јер од свих бајки ти си лепша.
Када си се појавила
твој лик ми је био познат.
Тада сам рекао себи:
Она ће бити та због
које ће ти живот бити бајка.
Једино ће она бити вредна
твог мртвог слова на папиру
и само ће она моћи да ти
оживи свако слово и сваку песму.
Без њеног осмеха
дан ће ти бити сив.
Сваки њен осмех продужио би ти
живот.
Зато те молим: смеј се!
Када буде мрачно
и нестане Сунце.
Само ће она сијати.
И кад нестане љубав на Земљи,
када све изгуби вредност,
једино ће она вредети.
Сваки дан, минут, свака година
са њом била би радост.
Управо зато живота вреди.
Звездано небо и часовник векова
који откуцава кад сам са тобом.
Летњи мирис ноћи,
ти у белом.
Твој гласић који ми шапуће,
твој осмех који волим.
То је наша бајка!
Лука Кијачић

ЧАША ГОРКИХ СУЗА-Душан Комазец

Доста нас је отишло за снима.
Сишли с ума у те сјајне дане,
а мрели смо међу пупољцима,
прослављали своје Видовдане.

Дотакли смо немире даљина,
бестрагији разоткрили путе,
не слутећи да њихова тмина
и наше ће целивати скуте.

Сновиђења престала су давно.
Све је „ лепо”, ветрови нас њишу.
Родну груду напустисмо славно.
Место сунца призвали смо кишу?

Без родбине и без „оченаша”
тешко нам је, али смо се свикли.
Све имамо, ал’  чемера чаша
стално мами. Нисмо овде никли!

Време хуји, све више се сања,
ал’ птичићи туђим гласом зборе.
Често тако док руде свитања
огледало дарује нам боре.

Докле ли ће ова туга наша?
Можда само док се не умори
или док се не испије чаша
горких суза што чемером збори?

Druže – Marina Savovic

Da li kod čoveka

sto ove stihove cita

pronalazim odjeka

ako se bar zapita

U kakvoj se glavi

reci ove kote

u snu i na javi

sto zverinje krote

Mora da je mrak

naceo mu um

iako je jak

vestac mu je kum

Sto u bizarnoj noci

hvata ga za gusu

taj čas će proci

kad prozre mu u dusu

I vapaj je dosta

iz srca dubina

da otera gosta

s nebeskih visina

K’o biseri u moru

sto cakle na dnu

prizivaju zoru

plodovi sto zru

Cudnovate pesme

traze svoga druga

i kada to ne sme

prigrli ih tuga

Ženski ljetni pejzaž

(Iz trilogije kratkih ljetnih priča)

Bio je to jedan od trenutaka kad se sunce smatra smrtnim
neprijateljem…podne bez daška vjetra, upeklo u vrh glave, kroz skoro stisnute trepavice vidjela je  kako vibrira jara na suvom kamenjaru, povrh ceste i rubom zidova.
Nevidljiva jata cvrčaka rašegavaju mozak jednoličnim sčččč sčččč… Nakupljeni znoj na obrvi skliznu tankim potočićem oko jagodice, niz lice pa na grudi. Niz oblinu prašnjavog tamnog dijela dojke ostade vidljiv trag. Obrisa dlanom lice pa drugu obrvu prevuče kažiprstom i baci u prašinu desetak krupnih kapljica…
Do vode je još daleko a i ne pomišlja da ide.
Ući i ostati u rijetkom hladu stare masline dok god ne umine najjače prženje, to pomisli, poželje odmor i samo se tromo lagano spusti na vruć kamen malog podzitka naslonivši leđa na maslinu.

Odjednom je iznad nje ogroman zeleni konj, na njemu tamnoputi mišićav muškarac, drži veliki list neke tropske biljke kao lepezu. Neumorno maše i hladi je, Marina otvara usta da uhvati što više svježine, izvija vrat i glavu prema izvoru tog vjetra.
Užitak ne potraja, konj se propinje, diže se na zadnje noge, izdužuje i nestaje u nebo. Pretvara se u ogroman težak crni oblak nalik stomaku, koji se sad natrbio odozgo, zaklanja sunce i prijeti…
Počinju prve kapi…Marina ih broji, jedna dvije tri četiri… krupne, okrugle kapi…podižu prašinu, dobuju tupo po pločniku, zemlji, sč sč sč kao da kidaju lišće, vazduh pokreću. Jasno osjeća miris pokvašenog kamena i zemlje. Spušta se težak pljusak, pojačava… ona se meškolji, opet lice izvija u susret kapljicama, oblizuje toplu slankastu vodu…smiče bretele, kvasi ramena, s obje ruke žurno podiže rubove tanke zalijepljene haljine…sve više, više i više.
Probudi je glasan dječji kliktavi smijeh.
Sanjivo trepnu, u njene razrogače oči stade grupica dječaraca iz obližnjih seoskih kuća, tek došli sa plivanja, razdragani, čupave mokre kose, smijali su se, neki stidljivo neki mangupski.
Intuitivno spusti obje ruke na svoju
obrijanu deltu. Dječaci pobjegoše grajući, ostavljajući svjež dah nestašluka i riječnih brzaka za sobom.
Marina lijeno ustade nehajno spusti zarozanu haljinu, proteže se, od petnih žila do vrhova prstiju… rastrese brzim pokretom glave  dugu riđu kosu i krenu.
Po bedrima i svud po tijelu još su je škakljali i golicali radoznali pogledi tih nedoraslih, budućih momaka…uzdahnu…
Nepun kilometar odatle, čekala ju je rijeka, srsi je prođoše kad pomisli na hladnu vodu i svu ljepotu gnjuranja i sjedinjavanja sa istom. Vrućinu više nije osjećala…lako gazeći.
Sunce joj opet postade prijatelj.

Breze

Možda
rastu iz vena iz krvi
davno umrlih žena.
Možda iz limfotoka
Iz nervature ozvjezdanog
razrogačenog oka…
Kao tanani prsti što harfe sviraju
Nebo bi da miluju
Nebo bi da diraju.
Danju im lišće kao noću zvijezde
Treptanjem tugu il radost zoblju
usrdne u molitvi, opatice na groblju.
Možda rastu iz živoga mesa ili
Iz kostiju ipak, tako bijele…
Vitke nervozne strijele…
Možda rastu iz vena iz krvi
davno umrlih žena…

Анђелија Н. Петровић~на крилима носталгије

НЕПРЕЖАЉЕНОЈ

Само једном сан ми те доведе,
само једном мајчице једина,
кад ми пружи пар утешних речи
и од тада настаде тишина!

Твоја писма, добро очувана,
у ладици годинама стоје,
у сваком је: како си ми сине –
увек брижна за ово дете своје!

Тешим себе, ако нечег има,
ма колико болна је истина,
можда горе већ си смирај нашла,
покрај свога јединога сина!

Ја већ стижем у године твоје,
а никако да сазрим Једина,
с једне стране душе испуњене,
а са друге заболи тишина!

Није лако кад телефон ћути,
а до јуче био десна рука,
да се мајци утешна реч пружи,
да јој срце не нагриза мука!

Старост дође, кажу зрело доба,
требало би, али мајка фали,
и ономе ко је близу гроба,
и ономе ко јој свећу пали!

Није лако за бесмртно име
наћи речи које заслужује,
све што утках у песме и риме,
њене душе већи део ту је!

Анђелија Н. Петровић