(Iz trilogije kratkih ljetnih priča)
Bio je to jedan od trenutaka kad se sunce smatra smrtnim
neprijateljem…podne bez daška vjetra, upeklo u vrh glave, kroz skoro stisnute trepavice vidjela je kako vibrira jara na suvom kamenjaru, povrh ceste i rubom zidova.
Nevidljiva jata cvrčaka rašegavaju mozak jednoličnim sčččč sčččč… Nakupljeni znoj na obrvi skliznu tankim potočićem oko jagodice, niz lice pa na grudi. Niz oblinu prašnjavog tamnog dijela dojke ostade vidljiv trag. Obrisa dlanom lice pa drugu obrvu prevuče kažiprstom i baci u prašinu desetak krupnih kapljica…
Do vode je još daleko a i ne pomišlja da ide.
Ući i ostati u rijetkom hladu stare masline dok god ne umine najjače prženje, to pomisli, poželje odmor i samo se tromo lagano spusti na vruć kamen malog podzitka naslonivši leđa na maslinu.
Odjednom je iznad nje ogroman zeleni konj, na njemu tamnoputi mišićav muškarac, drži veliki list neke tropske biljke kao lepezu. Neumorno maše i hladi je, Marina otvara usta da uhvati što više svježine, izvija vrat i glavu prema izvoru tog vjetra.
Užitak ne potraja, konj se propinje, diže se na zadnje noge, izdužuje i nestaje u nebo. Pretvara se u ogroman težak crni oblak nalik stomaku, koji se sad natrbio odozgo, zaklanja sunce i prijeti…
Počinju prve kapi…Marina ih broji, jedna dvije tri četiri… krupne, okrugle kapi…podižu prašinu, dobuju tupo po pločniku, zemlji, sč sč sč kao da kidaju lišće, vazduh pokreću. Jasno osjeća miris pokvašenog kamena i zemlje. Spušta se težak pljusak, pojačava… ona se meškolji, opet lice izvija u susret kapljicama, oblizuje toplu slankastu vodu…smiče bretele, kvasi ramena, s obje ruke žurno podiže rubove tanke zalijepljene haljine…sve više, više i više.
Probudi je glasan dječji kliktavi smijeh.
Sanjivo trepnu, u njene razrogače oči stade grupica dječaraca iz obližnjih seoskih kuća, tek došli sa plivanja, razdragani, čupave mokre kose, smijali su se, neki stidljivo neki mangupski.
Intuitivno spusti obje ruke na svoju
obrijanu deltu. Dječaci pobjegoše grajući, ostavljajući svjež dah nestašluka i riječnih brzaka za sobom.
Marina lijeno ustade nehajno spusti zarozanu haljinu, proteže se, od petnih žila do vrhova prstiju… rastrese brzim pokretom glave dugu riđu kosu i krenu.
Po bedrima i svud po tijelu još su je škakljali i golicali radoznali pogledi tih nedoraslih, budućih momaka…uzdahnu…
Nepun kilometar odatle, čekala ju je rijeka, srsi je prođoše kad pomisli na hladnu vodu i svu ljepotu gnjuranja i sjedinjavanja sa istom. Vrućinu više nije osjećala…lako gazeći.
Sunce joj opet postade prijatelj.
