da tiho priđu svijeće
da ne prestane pucketanje vatre
ili si zaspao u mirisu večeri
dok svijet je šumorio iza tjemena
olovku oštrio si i čekao
da pitomost trena traje
da nikad ne mine južni dan
da nikad ne prestaju
tiho i mekano lebdjeti pahulje
čekao si nešto kad umirale su ptice
iza tamnih zidova prosinca
a majka donosila svijeću
umjesto bajke za slađi san
zagonetno šaputala je misao
što nijemo gleda s prozora
kao svjetionik zastao nad ambisom
čekao si da svane
šutnja hladnog sunca nad pragom
daleko negdje iza uma gdje vječno
rastu snjegovi