Лудило

 

 

Лудило

Моје лудило зависи од чистоће моје душе.

Заборављен у лавиринтима и путевима времена,

достојан своје луцидности,

покушавам, али не успевам

да додирнем животну светлост,

ону коју носи сама пирамида

будућих догађаја.

 

Вечни акварел будућности,

коју инспирише мој живот

промашеног песника

изгубљених тајни мозга,

вечити револуционар нада

изгубљених душа.

Спремни на све,

за мрву светлости

СТАР ЧОВЕК И ЊЕГОВ ПАС – Бранко Мијатовић

СТАР ЧОВЕК И ЊЕГОВ ПАС

У колиби старој крчка се качамак,
спрема га старина себи и свом другу;
заранили јутрос, колиба им замак,
 у очима својим оба крију тугу.

Сећају се Трифундана, дана давних,
лепих винограда и пуних подрума;
сећају се вина својих, рујних, бајних,
винограда што трчаше поред друма.

Настави са читањем “СТАР ЧОВЕК И ЊЕГОВ ПАС – Бранко Мијатовић”

“РАСПЕЋЕ” – Душан Комазец

Овај сури народ потомак вукова,
ком одежда беше ћилибар и срма
спалио је шапат “Таковскога грма”,
утихнуо жубор река и букова!

Свргнуо је небо по ком звезде језде,
због ког’ вековима иште вазнесење.
Порушио кришом у дане јесење
стрехе, под којим се ластавице гнезде.

Овај сури народ не зна за звекире
већ походи забран, страст га води ‘хола,
па је често, невешт “у игри престола”
минуо од бритке кумовске секире!

Некада је јео златним кашикама ,
саздао “Љевишку”, “Високе дечане”…
Када би му небо оноћиле вране
мрео је под крстом, у безмерју плама!

Овај сури народ ком’ се Господ јавља
“Боланом Дојчину” не зацели рану.
Прву млеч и прву ватру запретану
као ружан санак нагло заборавља?

Заборавља шта је бол, прогон и хајка,
туга, која стално ниче из камена,
Дамјанову руку стргнуту с рамена.
Бога, кога моли “Југовића мајка”.

Овај сури народ саздао је “Арку”
тамо где је никло поље божурова,
где је располућен изаш’о из рова.
Сад му душа бо’на јеца на угарку!

Надајући да ће и он се вазнети
(ускоро ће усуд и Свето распеће),
овај народ опет ка “голготи” креће.
Заборавља, да смо давно разапети!

LEGENDA O BEZVREMENSKOJ LJUBAVI

                             Tvrđava Maglič

Dan je platno, okolnosti su boje, a ti si umetnik. Postoji jedna izreka koja kaže: “Postoje samo tri boje, deset brojeva i sedam nota; važno je ono što činimo s njima.”

Jedan poznati čovek imao je tvrđavu, zvanje, znanje, pa ipak, nije bio siguran da će to biti dovoljno da osvoji srce jedne posebne devojke. Imao je pred sobom samo praznu dolinu i ideju.

Živimo u eri površnosti u svakom aspektu života. Uspeh se izjednačava sa što dužim brojčanim nizom na bankovnom računu.

Ako je uspeh vezan za bogatstvo, kako to da mnogo loših ljudi ima nezamislivo puno para i materijalnih dobara?

Novak Đoković – srpski vitez – osvojio je najveći broj titula, oborio najviše teniskih rekorda, ima najviše nedelja provedenih na mestu broj jedan i taj niz se i dalje nastavlja. Rekorder je u najačem parametru teniskog kvaliteta – broj osvojenih Grend slem turnira (do sad 24).

Mnogi mu osporavaju titulu najvećeg tenisera svih vremena jer daju prednost njegovom rivalu. Parametar po kojem se daje prednost najvećem rivalu Novaka Đokovića je lepota stila igre istog. Ironija, zar ne?

Uspeh Novaka Đokovića je bezvremenska priča koju priča celom svetu sa reketom u ruci, ženom Jelenom i porodicom.

Vraćamo se na pitanje s početka. Šta je onda uspeh ako se on nikako ne može izjednačiti sa novcem, imovinom i titulama koje imamo?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo se vratiti u daleku prošlost i oživeti jednu legendu.

Do dan danas nije poznato ko je izgradio srednjovekovnu tvrđavu Maglič smeštenu nedaleko od Kraljeva u dolini reke Ibar.

U toj tvrđavi živeo je pravi vitez. Njegova najlepša “bitka” je bila bitka za ljubav.

Kralj Uroš je bio treći sin Stefana Prvovenčanog. On je glavni junak naše priče, priče koja oživljava vreme pravih vrednosti.

Kada bi postojala vremenska mašina i mogućnost da se izabere vreme, godina i destinacija puta kroz vreme, ja bih ukucao 14. vek i tvrđavu Maglič.

Ovaj grad – tvrđava – se nalazi na strmoj litici nad Ibrom i dobio je naziv po magli koja se često spuštala do njegovih temelja.

Bio je nepristupačan za neprijatelje. Podseća me na gnezdo koje prave ptice za svoje buduće potomke kako bi se izlegli u sigurnosti i odleteli na krilima “orlovskim”.

Da bi “podigao” maglu i stvorio prvu srpsku srednjovekovnu državu, pogled kralja Uroša je dosezao čak do Francuske.

Tamo se nalazila ljubav njegovog života – francuska princeza Jelena.

Kako bi osvojio Jelenino srce, kralj Uroš imao je samo praznu dolinu i ideju kao što smo već spomenuli.

Kako je buduća princeza rođena i odrasla u Provansi – regiji poznatoj po lavandi – Uroš je naredio da se duž doline Magličke tvrđave posade jorgovani kako bi u punom cvatu njegovu princezu iznova podsećali na njen rodni kraj.

Jorgovan kao cvet simboliše prvu ljubav. Ovim činom kralj Uroš je svojoj budućoj ženi poslao jasne poruke da on stvara srpsku Provansu za nju i da
će njegova ljubav prema njoj uvek biti prva i jedina. Kasnije su se iz te ljubavi rodila dva sina – Dragutin i Milutin.

Jelena je takođe “procvetala” kao ovi jorgovani u dolini srpske države, dajući joj prosperitet u kulturnoj sferi života. Njenim uticajem na dvoru stvorena je prva biblioteka. Takođe, podsticala je prepisivanje knjiga po manastirima, a samim tim i razvoj pismenosti.

Svih sedam kula Maglič grada su sačuvani do današnjeg dana. Ono što se sagradi na temelju ljubavi ostaje za sva vremena. Jedino ljubav ne umire, ostaju njeni spomenici i prkose rubu vremena.

Jedino je ljubav večna, a ta ljubav je Bog. Koga god dotakne ta ljubav i on postaje deo večnosti.

Dakle, koja je tajna uspeha? Najveće bogatstvo je porodica. Porodica je stub društva. Ona je u temelju prve srpske srednjovekovne države – Maglič.

Ljubav, rad i vizija četriri člana porodice kralja Uroša, Jelene Anžujske i njihovih sinova Dragutina i Milutina doseže do nas. Mi postojimo na neki način zbog te ljubavi i vizije.

Dan je platno, okolnosti su boje, a ti si umetnik. Postoji jedna izreka koja kaže: “Postoje samo tri boje, deset brojeva i sedam nota; važno je ono što činimo s njima.”

Dragi čitaoče, ti si na potezu! Ako imaš praznu “dolinu” i ideju, zaspi je semenom “jorgovana” jer tako se piše istorija koja nikad neće biti izbrisana!

~ Darko Rašeta

B R A Z D A

U pijanoj noći kada nemir sazda
sve nestvarne slike vinom natočene
daleko od duše zaoraće brazda
sve mrvice sreće tugom dotučene

U očaju trulom isčeznuće slike
poglede sam davno praznini ja dao
ko suze iz oka iskapljaće slike
dok sam tvojim okom ko svojim gledao

I blaženi časak što ka smrti vodi
ko slapovi besni tajanstvenim hukom
ko sveta tišina što krepi i godi
povešće me sobom svojom nežnom rukom

A drugi će svoju brazdu zaorati
proliće se čežnje kao bujne kiše
druge će te ruke nežno milovati
voleće te možda i od mene više.

autor
Jovica N. Đorđević
11.01.2025g