Дан: 6. децембар 2022.
UZALUD U NEBO GLEDAMO – Ljiljana Tamburić
UZALUD U NEBO GLEDAMO
Ugašene su odavno
svetiljke naših svitanja
i odgovori su zanemeli
na nekad važna pitanja…
Utihnuli su koraci
besciljnih kišnih lutanja,
davno zamreše u nama
gugutava šaputanja…
Ostaše da trče ko senke
olako data obećanja,
oglasiše se iz mraka
neshvaćena nam ćutanja,
padoše davno u zaborav
crteži planova i nadanja,
nestaše ideje o tome
čime se lome stradanja.
Prekri nam prašina osmehe
na nekad lepim slikama,
izbledeše lila boje
na suvim perunikama…
U grudima se nerečene
nebitne reči taložiše
čuvasmo predugo sećanja
dok se godine množiše.
A sad se pitamo gde smo
šta nas je prazninom zasulo…
Negde se usput nemarno
životno biserje rasulo
stihovi, da smo živeli
zvezdanom prašinom se pisali
u hodu su se tragovi
nošeni vremenom brisali.
Uzalud u nebo gledamo
dok odgovore čekamo…
Poslednje kapi iz srži
sa suvih dlanova ližemo,
po pepelu sivom i hladnom
nemarno prstom pipamo
i dahom što se gasi
feniksa u vazduh dižemo.
Ljiljana Tamburić
Aforizmi – Deo prvi
Kazu mi da sam previše optimističan ali ja ne vidim tu ništa loše?!
Šekspire pa što opet tragedija pobogu čoveče? – Othello se…
Sinoć sam išao u Muzej iluzije! Ustvari kad bolje razmislim možda i nisam…
Panonsko more je preko noći nestalo. Kao da je propalo u zemlju.
Dok sam ležao na operacionom stolu svašta mi je prolazilo kroz glavu!
Pre operacije hirurgu smo odneli 300gr čokolade i 200g kafe. Život čine male stvari…
Dok su seljaci pricali o tome koliko ih gazda mizerno placa. Mlatili su praznu slamu.
Jednom policajcu na prijemnom ispitu za detektiva komisija rekla: Posle čitanja zapalite! On se okrenuo i otišao…
Roditelji kaznili svog maloletnog sina nudistu. Navukli su mu gaće i da ne mrda iz kuće, više nema landaranja!
Lastama se više smučio taj jug. Sada bi i one malo preko grane.
Dugaovao sam novac jednom Popu. Jedva mi je Otac to oprostio.
Saznao sam kako ovca leči nesanicu! Broji ljude!
Za Alfred Nobela su vazda prijatelji govorili u trenutcima kada je nervozan: De pusti ga, ima kratak fitilj…
Negde u Beogradu na kraju maturskog ispita roditelji ce pitati sina mangupa: Dobro jel si makar znao nešto iz Matematike i Srpskog? On ce ležerno odgovoriti: Jesam više, manje…
U jednoj bogatoj kuci lepa čistačica Meksičkog porekla setno pevuši: ja riba, ja riba i briše krpom prozore.
Programer ostavio devojku. Kaže da nisu kliknuli.
Indijanac poželeo da postane policajac. Kupio kartu, spakovao torbu i uputio za Indianapolis.
I psihijatri idu u teretanu. Tako treniraju živce.
Ako pobornik okrugle zemlje pobedi pobornika ravne zemlje u debati. Može se reći da je neistomišljenika sravnio sa zemljom.
Slušaj vamo reče jedna ptica drugoj: Ja se prva kupam starija sam! Druga joj odgovara: Dapače…
Nema neke razlike izmedju terorista i gostiju koji dolaze nenajavljeni. Obe situacije su prilično napete.
Srbinu kazi da od njega nema leba i on će da otvori pekaru!
Ratni oglas: Prodajem tešku artiljeriju! U top stanju!
Jednog majstora sam pitao koliko bi me koštao plafon? On je na to rekao da ne radi otprilike!
Astronom ako se onesvesti na poslu opet mu je lepo. Sve će zvezde videti.
U toku podviga na mesec Neil Armstrong zatražio je vecu platu od NASA kompanije. Oni su mu poručili da se prvo spusti na zemlju pa će onda razgovarati.
Greškom sam za ručak pojeo sočivo. Nisam video.
Zelenaš mi je jednom spasio život. Od tad sam mu večiti dužnik.
Sinoć sam sreo Popa na ulici pa ga pitah u prolazu da okajem grehe. Pogledao me je i rekao: Sine, za kajanje je kasno!
Tašta je sinoc ispustila dušu, djavo je došao po svoje.
СЛИКЕ У ОКУ – Душан Комазец
Повест листања жутих страница душе наше
после заблуда дугих заиска у тишини
питање немо, јер нас сенке прошлости плаше:
Због чега, изгубљене стазе руде у тмини?
Све је почело давно у овом суром кршу
поред огњишта старог када се могло стећи…
Све је нестало треном, узели су нам душу,
младост, која је тада од нас хтела утећи.
Ми смо остали овде чувати старо гробље
и да једни другима бришемо чемер-лице.
Да нас још увек има, дуго смо били робље.
Да не би пили воду из реке чемернице.
Ми смо остали да би памтили забораве,
дочекивали смерно путнике намернике.
Они „ минуше” тихо, без помпе и без славе!
Понели су са собом само у оку слике.
Ми смо остали овде чувати своје стадо,
слушати пој славуја, гледати орле суре
да не би опет неко, јагње умилно, младо…
Ми смо остали овде, на исходишту буре!
Да ли смо криви, јесмо! Нисмо им знали рећи
да саде Божур цвеће, не буду срца ледног.
Да се радују небу, икони, Славској свећи …
Пошли су срећни к’ оним, који су „ сто за једног”.
Ми смо остали овде да сачувамо слике,
огњиште прадедова, слушамо пој тишина!
Да с сваким праскозорјем чекамо повратнике.
Да им стресемо нежно, прах са лица даљина.
PESMA MORNARA-Miroslav Krnjeta
Na pobesnolom moru brod tone
neka sva zvona zvone,
odlazim voljeni na put
tamo gde sam rođen
na pučini brodskim mrežama vođen,
odlazim plavoj bajci pod večni skut.
Plavi džin brod drobi guta ga more
penjem se na jarbol gore,
ispijam flašu ruma
dok talasi udaraju u grudi
glasno pevam o dubinama plavog druma
dok mi nevesta moja sudi.
Duvajte vetrovi šibajte mornara
nek se čuje glas ponosnog kormilara
jer na jarbolu srce osta
a na obali je duša tužna i pusta.
Udrite munje lomite palubu
smejem se prkosno strahu
ionako nestajem u dahu,
tonem salutiram belom galebu
drug me prati dok
idem željenom grobu.
Tu čekam crnu damu,tu u oluji,
dok talasi lome i vetar bruji
zato majko nemoj da žališ
nemoj za morskim vukom da patiš
jer venčah se sa morem
i odlazim srećan
u večnom detinjstvu
mornarskim čvorem vezan.
Plovim gde se završavaju horizonti
tamo gde su jason i Argounati
u zlatnu kolhidu
gde senke moreplovaca spavaju
na morskom hridu.
Ispijam poslednje kapi
pevajući galebu
gledam još jednom ka olujnom nebu
sklapam oči u plavetnilu
odlazim na dno u zagrljaju jedra
na jarbolu.
