Stanje – za plakanje!
Kroz tamu se dim provlači, ulazi u čista pluća.
Vrata širom otvorena. Domaćinska svaka kuća.
Svakog gosta vala dosta, do tri noći i tri dana.
-Glas promukli začuo se, sad sa sviju četir’ strana.
Cveće mi se osušilo… I ne cveta, ne miriše.
U grudima srce jadno, niti kuca, niti diše.
Mrak pokrio sve prozore, zavladala gusta tama.
Umuknuli svi glasovi, buka, gužva i galama.
Na ulici mrtve ptice, skakuću u plitkoj bari.
Ljudi svi se čudom čude, tako li sad stoje stvari?
Olinjala stara mačka što se tromo sada vuče,
iz dvorišta pobegla je, napalo je neko kuče.
Mačor drema u zapećku, a miševi kolo vode.
Dimnjak garav, pocrneo, otišle su davno rode.
Vetar skida suvo lišće, na drveću golo granje.
U vatri sad zmija pišti… To je stanje za plakanje!
Kroz kaljuge i kamenje, mrtve duše svetom hode,
opasane mačevima, traže put svoj do slobode.
Grobovi su zapusteli, ne čuju se narikače.
Zavladao muk, tišina… Više niko i ne plače.
Vesna Stojković