STANJE ZA PLAKANJE

Stanje – za plakanje!
Kroz tamu se dim provlači, ulazi u čista pluća.
Vrata širom otvorena. Domaćinska svaka kuća.
Svakog gosta vala dosta, do tri noći i tri dana.
-Glas promukli začuo se, sad sa sviju četir’ strana.
Cveće mi se osušilo… I ne cveta, ne miriše.
U grudima srce jadno, niti kuca, niti diše.
Mrak pokrio sve prozore, zavladala gusta tama.
Umuknuli svi glasovi, buka, gužva i galama.
Na ulici mrtve ptice, skakuću u plitkoj bari.
Ljudi svi se čudom čude, tako li sad stoje stvari?
Olinjala stara mačka  što se tromo sada vuče,
iz dvorišta pobegla je, napalo je neko kuče.
Mačor drema u zapećku, a miševi kolo vode.
Dimnjak garav, pocrneo, otišle su davno rode.
Vetar skida suvo lišće, na drveću golo granje.
U vatri sad zmija pišti… To je stanje za plakanje!
Kroz kaljuge i kamenje, mrtve duše svetom hode,
opasane mačevima, traže put svoj do slobode.
Grobovi su zapusteli, ne čuju se narikače.
Zavladao  muk, tišina… Više niko i ne plače.
Vesna Stojković

BESMRTNE MISLI

Okopati zemlju dovoljno duboko
da bi se došlo do plodne postojbine
Tada spustiti telo mrtvaca
i zaliti ga da se prerano ne sasuši
Onda čekati dovoljno dugo
da nikne trava, bulka, drvo
Na svakom listu, grani, stablu
lelujaće besmrtna misao
pomenutog stvora
Još kad bi neka krupnooka zver
sažvakala rodno rastinje –
misli bi se umnožile i nastavile
post mortem modus vivendi Zasigurno
Tvrdim!