ИСКУСТВО – Љубодраг Обрадовић

ИСКУСТВО

Одавно писао нисам,
као искуство треба да се наталожи.
На сунцу копрца се глиста,
размишљам бол се множи.

И како да сагледам тај хук
и откуд та опсена мени.
Кад-кад највише говори мук,
кад-кад размишљањем бол се измени.

То трагање за истином кад-кад годи,
али светлост ако је јака засени.
Стално сањам о чистој слободи,
али сновима још ништа не промених.

Настави са читањем “ИСКУСТВО – Љубодраг Обрадовић”

ODMIČEŠ SE… – M. Popović

 

ne čekaj da izblijede akvareli
dok iščitavaš nečitko, dok
snagom misli miluješ ljeto i
kao na dlanu probuđen
brod na vidiku. ne raduj se tajni
zaludnih obećanja
koji umjesto tebe
otvaraju prozor da se budiš
dok vriju pejzaži kvartovski.

Настави са читањем “ODMIČEŠ SE… – M. Popović”

SEME – Jovica N. Đorđević

Bože dragi novo seme sadi,
po svom liku, anđeoskoj duši,
pusti kišu po svojoj livadi,
da se dobro seme ne osuši.
Bože dragi novo seme sadi.
 
Bože sveti kako vreme leti,
iz semena novi život buja,
u veri će zauvek živeti,
boreći se protiv svih oluja.
Bože sveti kako vreme leti.
  Настави са читањем “SEME – Jovica N. Đorđević”

AKO REŠIŠ DA SE VRATIŠ – LJiljana Tamburić

Ako rešiš da se vratiš sine

Kad poželiš nekad da se vratiš, ti povedi sa sobom i dragu
da okusi soli i pogaču s’ kojom ću vas dočekat’ na pragu.
Vrata su ti uvek otvorena i ognjište kućno potpaljeno,
unutra te čeka sve što voliš i na stolu jelo omiljeno.

Ovde su ti zarasli puteljci kojima si bosonog jurio,
presušili potoci kroz šumu, preko brvna gde si prolazio.
Ni ovaca, ni goveda nema, na livadi što si napasao,
izvor onaj sa koga si pio u vrbe je davno zarastao.

Ali stoji još na zidu slika, tvoga oca, pradede i dede,
na ekseru kandilo još gori, na plafonu još su stare grede.
Na ikoni Svetoga Nikole zadenuta grana bosioka,
on te čuva dok putuješ svetom od nesreće, gladi i poroka.

Iznad kuće isto nebo plavo, isti vetri još ovde duvaju,
na istoku ista zora sviće, isti petli ranom zorom poju,
Isti miris Šumadija čuva: na sir, kajmak, ajvar, gibanicu,
vinograde, bašte i šljivake, tek poteklu ljutu šljivovicu.

Ako nekad rešiš da se vratiš, ti dovedi ovde svoju decu,
pokaži im gde si se rodio, odakle im koreni potiču…
Pokaži im tri Morave reke, kroz Srbiju ko vene što teku,
spomenike, crkve, manastire izgrađene još u srednjem veku.

Nigde lepše vode neće piti, niti slađim voćem osvežiti,
ovde će ih osvojiti ljudi, istorija dobro naježiti…
Tradiciju upoznaće srpsku i kako će čuvat’ božju slavu,
nepokornost, pravednost, istinu, za koju će izgubiti glavu.

Nahraniće dušu im molitve i pevanje mladih monahinja,
obojiće oči zelenilom, četinarskih i hrastovih šuma.
Srca će im razigrati zvuci harmonike, svirale i trube…
Deca tvoja ići neće nigde, u Srbiju kada se zaljube!

Ljiljana Tamburić

OBLAK OD SNOVA – Jasmina Dimitrijević

OBLAK OD SNOVA

Sve su moje pesme davno napisane,
svi stihovi moji davno opevani,
ko boemu svakom prolaze mi dani,
uz muziku, piće, u nekoj kafani.

Sve su moje nade davno izgubljene,
stara violina nekud ih ispraća.
S nadama mojim u ponore svraća,
putanja njihova sve kraća i kraća.

Sve ljubavi moje davno pohabane,
bacala ih usput ko cipele stare,
pa za mene više one i ne mare,
na hrpi pepela samo su zaspale.

Настави са читањем “OBLAK OD SNOVA – Jasmina Dimitrijević”

TARABA – Jasmina Dimitrijević

TARABA

Seoska kafana je bila puna. Lepo letnje veče, izmamilo je vredne
seljane da se malo okupe i druže. Bili su to sve radni i pošteni ljudi,
koji bi posle mukotrpnog rada tako sebi davali odušku. Uz hladno pivo i
špricer ispredale su se razne priče koje su se prenosile sa kolena na
koleno.
Terasa je bila prepuna. Svi su voleli tu da sede. Malo
zbog vazduha, a više jer je kafana bila u centru sela i tako su mogli
da vide svakoga ko je tu prolazio.
Sada su sve oči bile uprte u lepu ženu srednjih
godina. Bila je najlepša od svih žena u selu. Dugih crnih vitica,
krupnih tamnih očiju i jedrog tela, Ruža je bila svesna da je svi
muskarci u selu žele. Ali, ona je volela svoga Marka. Bila je to ljubav
na prvi pogled i Ruži nije zasmetalo što je on momak sa sela. Ne kajući
se što napušta grad, došla je u selo i prihvatila sve seoske poslove.
Dobili su dva sina koji su bili već srednjoškolci.
– Mile, eno tvoje simpatije.
Pera je zadirkivao Mileta, jer je bila javna tajna da se Miletu Ruža
veoma dopada. Mile je bio seoski mangup, pa i sada sa skoro pedeset
godina nije mogao da se smiri. Njegovoj ženi su u početku smetali ti
njegovi izleti, a onda je digla ruke od njega. Znala je da nije neka
lepotica i da joj se telo deformisalo od trudnoća, i tako sama i sebi i
drugima nalazila opravdanje za muževljeve avanture.
Настави са читањем “TARABA – Jasmina Dimitrijević”