Ako rešiš da se vratiš sine
Kad poželiš nekad da se vratiš, ti povedi sa sobom i dragu
da okusi soli i pogaču s’ kojom ću vas dočekat’ na pragu.
Vrata su ti uvek otvorena i ognjište kućno potpaljeno,
unutra te čeka sve što voliš i na stolu jelo omiljeno.
Ovde su ti zarasli puteljci kojima si bosonog jurio,
presušili potoci kroz šumu, preko brvna gde si prolazio.
Ni ovaca, ni goveda nema, na livadi što si napasao,
izvor onaj sa koga si pio u vrbe je davno zarastao.
Ali stoji još na zidu slika, tvoga oca, pradede i dede,
na ekseru kandilo još gori, na plafonu još su stare grede.
Na ikoni Svetoga Nikole zadenuta grana bosioka,
on te čuva dok putuješ svetom od nesreće, gladi i poroka.
Iznad kuće isto nebo plavo, isti vetri još ovde duvaju,
na istoku ista zora sviće, isti petli ranom zorom poju,
Isti miris Šumadija čuva: na sir, kajmak, ajvar, gibanicu,
vinograde, bašte i šljivake, tek poteklu ljutu šljivovicu.
Ako nekad rešiš da se vratiš, ti dovedi ovde svoju decu,
pokaži im gde si se rodio, odakle im koreni potiču…
Pokaži im tri Morave reke, kroz Srbiju ko vene što teku,
spomenike, crkve, manastire izgrađene još u srednjem veku.
Nigde lepše vode neće piti, niti slađim voćem osvežiti,
ovde će ih osvojiti ljudi, istorija dobro naježiti…
Tradiciju upoznaće srpsku i kako će čuvat’ božju slavu,
nepokornost, pravednost, istinu, za koju će izgubiti glavu.
Nahraniće dušu im molitve i pevanje mladih monahinja,
obojiće oči zelenilom, četinarskih i hrastovih šuma.
Srca će im razigrati zvuci harmonike, svirale i trube…
Deca tvoja ići neće nigde, u Srbiju kada se zaljube!
Ljiljana Tamburić
I ocena 10!
Hvala, Branko!