Danas ću još jednom, opasan
Cendrarsovom rečenicom da Nismo
više životinje, ali izvjesno je da još
nismo ljudi, raznijeti i prosuti po sobi
mix ranojutarnjih vijesti o ratovima
i bratoubilačkoj naravi.
Možda ću djelimično i ukrotiti
lucidnu misao o božjem milosrđu.
Дан: 26. март 2022.
GROBOVI ĆUTE
Sablasno tiho, samo vetar cvili,
ni pesme, ni glasa, zvuka flaute,
u počinu tela ljudi su svili,
čuvaju tajne dok grobovi ćute.
Umorna ptica dok ka jugu leti,
u begu od ledene duge zime,
na grob k’o na rame junaku sleti,
Na ploči bledi uklesano ime.
Junačke grudi sad prožima trava,
bačene daleko od rodne grude,
još poj ptica čuva od zaborava,
sećanje na hrabre velike ljude.
Ni pesme, ni glasa, zvuka flaute,
u beskraju svome grobovi ćute.