Ljiljana Žikić *In memoriam

Srpska heroina Ljiljana Žikić,

kao pripadnik 125. motorizovane brigade Vojske Jugoslavije, poginula je 1. aprila 1999. godine braneći Kosovo i otadžbinu Srbiju.

Ljiljana Žikić Karađorđević je rođena 9. marta 1957. u Kragujevcu, a diplomirala je na beogradskom FON-u kao inženjer organizacionih nauka.
Lepa crnka bila je mis Jugoslavije 1978. godine, imala dva braka i iz njih šestoro dece. Njena deca danas žive u inostranstvu, osim najmlađe ćerke Dine.

Pre nego što je otišla u rat na Kosovo i Metohiju 1999. godine, decu je poverila svojoj prijateljici kojoj je dala i novac za potrebe dece. Nažalost, nakon Ljiljanine pogibije, prijateljica je isparila, a deca su završila u hraniteljskoj porodici.

ljiljana-zikic-1.jpg
Ljiljana Žikić Karađorđević Foto: Instagram Printscreen/Megdan

Imala je veliku želju da snimi ploču, a sebe je, najzad, našla u pisanju poezije. Prva zbirka njenih pesama zove se “Tebi”. Dva puta se udavala i razvodila i iz tih brakova ima šestoro dece, a najmlađa ćerka Dina postala je poznata javnosti kroz učešće u rijaliti programima.

Bila dobrovoljac u vojsci – Upala u zasedu

Nakon početka agresije NATO-a na SRJ Ljiljana se 28. marta 1999. prijavljuje kao dobrovoljac u Vojsku Jugoslavije. Poginula je kao dobrovoljac 125. motorizovane brigade 1. aprila 1999. godine u blizini sela Ljubenić kod Peći, prilikom obavljanja borbenog zadatka.

Ljiljana je stradala tako što je upala u zasedu albanskih terorista i poginula u 42. godini života, zajedno sa još dva vojnika. Imala je samo 42 godine.

Zbog svoje hrabrosti i požrtvovanja odlikovana je Ordenom u oblasti odbrane i bezbednosti prvog stepena.

O njoj se malo šta može pročitati, ali zato živi kroz pesmu koju je sama napisala pred kraj života i u kojoj je maltene opisala sopstvenu smrt.

“Braniću Srbiju i kad budem mrtva”

“I kad umrem ja ću nogom opet stati

da stojim k`o hrabra i visoka stena

pogled će večno granicu da prati

ni grob mi neće reći da me nema.

 

Izniknuću svuda gde se miče cveće

gde vazduha ima i gde nema, tamo

za sve ću biti i za šta se ne zna

i za ono kol`ko možemo da znamo.

 

Stražar ću biti surovi i strašni

tuđin i lopov da se stalno plaši

jer Srbin ne može da se zove robom

Srbija tu su svi vekovi naši.

 

Čuvaću granicu srpske zemlje moje

oprost za grumen neću dati nikom.

Moje će ruke hleb svakom da nude,

al` Srbiju nikad, to je sve što imam!

Ni ognjišta, groblja, ni dedove moje,

zbog njih će pogača i otrov da bude.

 

I kad umrem ja ću nogom opet stati

da stojim k`o hrabra i visoka stena

pogled će večno granicu da prati,

ni grob mi neće reći da me nema.”

                                  (Preuzeto iz dnevnog lista KURIR od 3.4.2026.)

KOSAČ- Dragan Milošević

KOSAČ

Danas, ko nekada, kosač zemljom hodi.
Zamasima kose polju život seče,
otkose da slaže to mu uvek godi.
A ceo svet ćuti i ništa ne reče.

U silini svojoj razmahnu se kosom
i na starom Humu u aprilsko veče,
u trenu, pokosi cvet umiven rosom.
A ceo svet ćuti i ni reč ne reče

Bolest ga obuze, ohrabren nedelom
razjareno poče pupoljke da seče.
Cereći se smelo, pod ludačkim velom,
sve gazi i lomi. Svet ni reč ne reče.

Mlado cveće bira, krvoločna avet,
cvetno polje nađe i njemu poseče
cvetova nevinih sto šezdeset i pet.
A ceo svet ćuti i ništa ne reče.

Ulizice podle, kosačeve sluge,
ni reč ne govore, kukavički ćute.
Ali zašto ćute vajne sile druge.
Da li ih strah hvata il mu ljube skute?

Udariće kosa kamen ljuti, sveti,
tako će reći On i čelik će pući.
U stomak kosača vrh će poleteti,
drob će se prosuti i po zemlji vući

I onda, kad njega na zemlji ne bude,
oni što ćutahu tad bi da mu sude.
Setiće se cveta sto šezdeset i pet,
uzviknuće smelo „Sad je slobodan svet“.

НАШЕ ВЕЧЕ

Да ли је твоје вече као моје чисто
И хиљаде звијезда на небу се роје,
А брижне мисли комешају се исто,
Да ли је твоје вече наранџасте боје?

Осјећаш ли док врео дан измиче,
Да душом плови безброј нових нада
И жеља њежних као цвијеће ниче,
Док мјесечинна низ кестење пада.

И вечерас моје руке само теби хрле,
Љубавни пламен запали ми тијело,
Од ватре топле, тебе би да грле,
А дрхтаво срце из груди би хтјело

Да свему пркоси ове љетне ноћи,
До тебе божанственог да стигне,
Кроз громолике бокоре ће проћи,
До неба да бијелу голубицу дигне,

Моје среће сјај испод њених крила
Што је теби шаљем до вјечности
Да би те исконским мирисом опила
Да миришеш све до бесконачности.

И да враћаш мени слатку чаролију,
Да ме у сновима не остављаш саму,
Док сјајне звијезде своје свјетло лију
На заласку сунца кроз уморну таму.

 

КРАЈ – КОЗИЋ САША

Када небески свод

спусти своје тамне скуте

на кровове мога града,

 

и када звезде

обасјају небеске долине,

 

Ја, погледом упртим у небо,

тражим Бога,

очекујући нешто.

 

Узалуд.

Поглед остаје

уперен у празнину.

 

И само понека искра сећања

зацакли у мојим очима.

 

Тек на крају свега схватиш

то је то.

И даље нема.

Стигао је крај