(Не)верност, Александра Золотић

Мени су биле слепо предане
док их усне твоје нису украле.
Мени су неизмерну моћ давале
док их глас твој није завео.
Из пера мог складно су се изливале,
стрпљиво се низале једна крај друге.
Градиле су бесконачну хармонију,
све док нису тебе упознале.
Опчинио си моје верне савезнице,
пришуњао им се лагано и нечујно,
са њима тајни савез направио,
замолио их да ме твојом учине.
Успеле су, заувек припадам ти.
И даље од вечности, само твоја сам.
Пред речима бескрајном пожудом обавијеним,
које са твојих врелих усана клизе,
ја остајем без гласа.
Пред речима ватреном страшћу окупаним,
твојим топлим шапатом изговореним,
ја потпуно нема сам.
Не кривим их што одолети могле нису,
што слатку издају починише.
Оазу за нас пронашле су на постељи мекој,
сатканој од врелине усана и топлине шапата твог.
Склапам очи, на постељу нежно се спуштам,
сва чула предајем умилној симфонији страсти.
Обећај ми да ћете је заувек само за мене стварати-
некада моје, а сада твоје верне савезнице, и ти.

Настави са читањем “(Не)верност, Александра Золотић”

SJENKE TVOJIH PERUNIKA – Mirko Popović

u tim večerima nedorečene
boje latica
kao sleđeni anđeoski glasovi
kao utišan bol
kroz krupne ljetne kapi

u tim noćima
iz čela usnulih skalina
mantrajući nečujno
visoko izrastu ruže

zabezeknuti šutimo
mekano rukom prolazeći
kroz kosu zorimo li
ili samo čujemo valove
što cijelu su noć
daleko stijenje ljuljali

Настави са читањем “SJENKE TVOJIH PERUNIKA – Mirko Popović”

Пред собом


ПРЕД СОБОМ

Док је пут предамном разастрт био
дан је био дан
светлост
-путоказ,

ноћ је била ноћ
густа тама,
дубоки сан
-тајна

Чинило ми се тада:
пут ће бити дуг
без краја
… почетка се не сећам

И да ће све бити
светлост и путоказ
дубоки сан и тајна
изазов без почетка и краја

Једнога, скоро је то било
пут је ишчезао:
све је изгубило смисао
или га је тада добило.

Тек: у тајновитој тами
душом завлада мисао – крај је,
светлост заслепи…
само су неке успомене иза мене

Тренутак су и време и крај,
почетак и сав пут,
само су машта и празна жеља остале
пред СОБОМ да оправдам СЕБЕ

… ЗА СВЕ

Дуле Пауновић                         Мајданпек
                                         28. септембра 2020. год.

“Rodna kuća”, Jasmina Dimitrijević

Rodna kuca

 

Došla si mi u san…

Mala,trošna,oronula…

Nakrivljena krova.

Nagrizlo te vreme.

Oko tebe korov i trn.

Secam se…

Puno dvorište…

Rascvetalo cvece…

Drvece se savija pod teretom plodova.

Secam se stare trešnje….

Verali smo se na nju.

Od nje je ostao samo panj.

Osušila se…

Nema pilica ni gusana koji me je jurio.

Ne čuje se ni lavež vernog psa.

Po neka mačka samo zaluta….

Projuri dvorištem i nestane.

Nema nikoga da me dočeka.

Samo ti još tu stojiš.

Prkosiš olujama…

Izgaraš na Suncu…

Odolevaš svemu…

Savijena do zemlje

Čekas da se vratim…

Da mi bar ti poželiš dobrodošlicu.

Onda da se srušiš pred mojim nogama…

Rodna kučo moja…

Uspomeno moga detinjstva.

NIJEMI PORTRET JULIJIN – Mirko Popović

 

nadnosi li se julija
na drugu stranu vremena
kad lista nenapisano
u subotnja jutra
kad plaču
adrese daleke

ili se sami nadnosimo
nad prazna igrališta
njenog potomstva

nedjeljna popodneva
kad najsjajnije su zvijezde
davno ugašene
kroz kose joj provlačimo
zlatnu mjed 
oktobarskog sunca

ukrašavamo zjenice
u kojima odavno nema
ni pitanja ni odgovora

nadnosi li se julija
na drugu stranu vremena
pitamo nad posljednjim ušćima
plačući izvore da ne presuše
da joj posljednje delte
u očima ne uvenu

 

 

AFORIZMI Irena Obradović

Kada rakija progovori pamet zaćuti.

Kada pada kiša, nekome zaliva njivu a nekome puni podrum.

Što se čovek kasnije oženi veće su šanse da ima srećan brak.

Šargarepu jede zeka a magarac za njom trči.

Mrak na oči može da padne i u sred bela dana.

Za prodatu dušu uvek dobiješ nepotkupljivog đavola.

Dešava se da kada stane mozak jezik ne prestaje da radi.

KOSOVU-Miroslav Krnjeta

Hoće kolevku da pljunem
sva groblja dedova da zarastu
majku Srba spale ognjem
na Kosovu da ubiju carsku lastu.

U srcu si uvek Kosovo milo
sveta zemljo roda i mučenika junaka
kućo Hrišćanskih manastira i polje bitaka
žele zbegove što je u Krajini bilo.

Hoće vatru krv i pepeo
da sruše tron gde se krst digao
zlatni oblak Srbije da zgaze
gavranovi da ogade Svetosavlja staze.

Kosovo bakljo roda i Srbije
reko pravoslavlja kruno carevine
nećeš doživeti lelek i muku Krajine
Srpsko srce za tebe večno bije.

ZLI KRALJ-Miroslav Krnjeta

Curi zlo niz moje vene
jače je od ljubavi žene
ježim se kako lepo
uzima dušu
pakleno toplu bezbolnu
srca sušu.
Volim te lepa damo
ljubiš bol uzimaš telo
vodiš me stepenicama
u sjajni podrum lagano.
Dok ploviš poljupcima
kroz telo
ljubavi prelepih boja
prepušta se zagrljajima
duša moja.
Ušla si mi u misli
uzela telo
kakva ljubav bez magle
čisto belo.
Sanjam o prvom žutom raju
vučeš me ka toplom kraju
miluješ lažno udaraš kao malj
krunisan si kao đavo heroin kralj.

Vetar – Ivana Zajić

Njiše se polje maslačka pred naletom oluje,
Svaki uveli cvetak pred olujom poskakuje,
Oluja snažna je, nepredvidiva, surova,
Brža od aviona, od sokolova, od snova.

Kidiše na mene vetar kao na uvelo lišće
I mrsi moju kosu k’o zraci sunca u svanuće
Što vedro plavetno nebo ranom zorom paraju
Pa mome nemirnom srcu tanani sanak kidaju.

Život je ovaj ljuljaška što neprestano se njiše
A moje srce olovka što tužnu pesmu piše.
Dajte mi hartiju veliku, belu, široku
Da iskažem tugu duboku, tešku, otrovnu.

Pišem, a vetar silni nemilosrdno kidiše,
Hteo bi i on da moju tugu izbriše,
Da je potamani i da je satre iz korena,
Al’ bol je moja ukorenjena duboko, čemerna.

O, nosi, vetre, daleko moje reči
I tugu ovu zauvek jednom spreči
Da vraća mi se, da mi dolazi,
Jer život ovaj nemilosrdno prolazi.

ČEZE

Konja sam kupio kume
k`o da je od somota crnog
u čeze da ga prežem
sa cveće i gombe da ga kitim
kićanke na rep da mu vežem!
Šarene ćilime u čeze da mećem
decu moju sitnu
moje najlepše cveće
da vozam po selu
ej, da ih želja mine
da mi kume radost dođe
jer u dućan nema da se kupi.
A kad padne mrak na naš sokak
pečene kuruze od vatre i čađi crne
ješćemo u slast kume
dok nam zubi ne utrnu!