Saša Milivojev: PRESTANITE DA UBIJATE PESNIKE!

Saša Milivojev
Saša Milivojev

DIPLOMIRANI PESNIK!

Biti nezavisan pesnik u Srbiji znači biti gladan, nemati posao u rođenoj zemlji, nemati zvanično zvanje, ni status dostojan ljudskog bića, nemati zdravstveno osiguranje, staž, penziju, iako je pesništvo profesija, zanimanje, jer pesnik radi i stvara pre svega za svoj narod. Univerzitet u Beogradu da otvori poseban odsek za pesničko usavršavanje, ne kako postati kritičar, istoričar književnosti, tumač poezije ili profesor, nego kako postati pesnik. Da ne bi bilo zloupotrebe zvanja, u fakultetskoj diplomi mora da piše DIPLOMIRANI PESNIK, a ne profesor književnosti. Pesništvo je najvažnija umetnost, iznad svake druge umetnosti, iznad književnosti, literature i istorije, živi trag, dela. Pesnici bi trebalo da budu lice države i nacije, a ne da umiru od gladi. Dovoljno je da ceo svet pogleda biografije najvećih srpskih pesnika, tuga za tugom, da se Srbin postidi što je Srbin. I onda se čudimo što nas nazivaju “monstrumima” i “najgenocidnijim narodom na svetu”? Kad smo takvi prema rođenim pesnicima, kakvi smo prema drugim ljudskim bićima? Nešto lepše biografije imaju samo oni pesnici koji su bili bliski vlasti, ili diplomate, drugi su proslavljeni tek nakon strašne smrti, a nesebično su davali svoje duše, srca i živote srpskom narodu pišući na srpskom jeziku! Zapravo Srbija ni ne zaslužuje tako genijalnu poeziju kakvu ima.
.
.

NE PLAČEM JA

NE PLAČEM JA

                         (Za moga Sašu)

Otišao si mili u bolji svet,

Tamo gde nema tuge i jada,

Istinu našao na drugoj strani,

Iza večite duge života;

Pa neka u predivnoj duši tvojoj

Uvek u radosti sjaji lepota

I neka si andjeo sa andjelima,

U večnosti mira i večnosti snova,

Sine moj.

 

Uvek, da znaš,

Ne plačem ja,

Mili moj sine,

To tuži moja duša.

 

To zaista mnogo

Tuži za tobom,

Moja duša.

                  (Tvoj tata, Bgd, 25.05.2021)                                

Sve je moguće – Ivica Radin

Ponesi osmeh sa lica mog,
neka ti bude amajlija,
i prstohvat praha čarobnog,
u meni što si stvorila.
Pođi, jedrima punim vere,
noćima vedrim,
tragom zvezdanim,
do novog kontinenta,
i na njega zakorači.

Udahni mirise začina retkih.
Prođi stazama željenim,
kroz dimenzije sve.
Umij se bistrom vodom
sa izvora nedirnutih.
Pusti da ti vetar lice osuši,
saslušaj mudrosti što ih nosi.
I nestani na trenutak, samo,
tamo gde se sve sažima,
gde se mire misli i osećanja.

Pospi malo praha čarobnog,
vrati se dugom što će nastati.
Pogledj me, osmehni se,
položi dlan na moj pruženi,
preklopi moju, svojom linijom života,
bez reči, u tišini.
Ponekad su suvišne.

Saša Milivojev – NEMA VIŠE POEZIJE, GOTOVO JE

Saša Milivojev - NEMA VIŠE POEZIJE, GOTOVO JE
Saša Milivojev – NEMA VIŠE POEZIJE, GOTOVO JE
Saša Milivojev
NEMA VIŠE POEZIJE
GOTOVO JE
.
Sunce je stalo.
Čovečanstvo je palo.
Zlo je zavladalo,
anđele savladalo.
.
Svi su isto usamljeni,
svetom lutaju izgubljeni,
ostavljeni, nesrećni.
Nestali im tragovi,
nema više ljubavi.
.
Negde daleko od zlih ljudi
noć za suncem žudi,
na dnu dna,
na kraju sna,
zacelila rana,
zanemela pesma,
u potrazi spasa
pesnik ostao bez glasa.
.
Tamo gde nema ni suza
ni ramena za plakanje,
ni vremena za kajanje,
ni šanse za praštanje.
.
Tamo gde se više ne tuguje,
gde prestaju sve radosti i izdaje,
Svejedno je,
ni šapat molitve
više se ne čuje,
nema više poezije, gotovo je.
.
.
Saša Milivojev
www.sasamilivojev.com

Заклетва – Александра Золотић

Допуштате ли ми, чаробнице мила,
да тренутке бескрајне среће са Вама делим?
Дозвољавате ли ми, госпо драга,
да у Вама утеху потражим у часовима невеселим?
Допуштате ли ми, чаробнице љупка,
да пожуду своју проткам нитима Вашим?
Дозвољавате ли ми, госпо смела,
да Вам полетим у загрљај када се силно уплашим?
Слабости моје знам да нећете осудити,
јер разумевање Ваше границе не познаје.
Молбе моје знам да нећете одбацити,
јер љубав Ваша од универзума већа је.
Предајем Вам сваки делић душе своје.
Поклањам Вам сваки кутак срца свог.
Нека све што је икада било моје
постане део бића Вашег узвишеног.
Зато Вас најљубазније молим-пређимо на ти,
јер знамо да једна другој припадамо,
да на верност вечну ми смо заклети,
драга моја речи, моја светлости и тамо.

© Александра Золотић, Београд

(Не)верност, Александра Золотић

Мени су биле слепо предане
док их усне твоје нису украле.
Мени су неизмерну моћ давале
док их глас твој није завео.
Из пера мог складно су се изливале,
стрпљиво се низале једна крај друге.
Градиле су бесконачну хармонију,
све док нису тебе упознале.
Опчинио си моје верне савезнице,
пришуњао им се лагано и нечујно,
са њима тајни савез направио,
замолио их да ме твојом учине.
Успеле су, заувек припадам ти.
И даље од вечности, само твоја сам.
Пред речима бескрајном пожудом обавијеним,
које са твојих врелих усана клизе,
ја остајем без гласа.
Пред речима ватреном страшћу окупаним,
твојим топлим шапатом изговореним,
ја потпуно нема сам.
Не кривим их што одолети могле нису,
што слатку издају починише.
Оазу за нас пронашле су на постељи мекој,
сатканој од врелине усана и топлине шапата твог.
Склапам очи, на постељу нежно се спуштам,
сва чула предајем умилној симфонији страсти.
Обећај ми да ћете је заувек само за мене стварати-
некада моје, а сада твоје верне савезнице, и ти.

Настави са читањем “(Не)верност, Александра Золотић”

Dete – Даниела Станојковиќ

Bilo jednom jedno dete,
nasmeju se cim se ga sete.
Srecno, zdravo, lepo, pravo,
cim ga vide, reku majci: Bravo!

Ali srecno bilo nije,
falilo mu to najmilije.
Fali otac, fali majka,
shvatilo, da zivot nije bajka.

Slomu njemu rano krila,
pa mu radost tudja bila.
Tudja radost, tudja sreca,
al’ milost Boga je najveca.

Pogleda gore, u nebo pravo,
kaze: “Boze uzmi me malog.”
Bog se nasmesi i ga utesi:
“Bice bolje, al’ ne gresi!

Voli oca, voli majku!
Pricaj svima tu divnu bajku.
Pricaj dete, sta si videlo.
Pricaj hrabro, pricaj smelo.

Za zivot onaj pricaj svima,
za nasu veru, za oca sina,
I svetog duha, za krstenje,
za Boga Hrista – preobrazenje.

Pricaj dete, za nedelje,
pricaj kakvo je to veselje
Krv i telo Boga Hrista,
pijes, jedes pa zablistas.

Mir u sebi, mir u svima,
mir u tebi dete ima,
vera nasa, vera slavna,
prava vera, Pravoslavna.”

JA OPET ŽELIM TUŠKANAC – Slobodan Jevremović

Ne znam to mila, Stalno te sanjam I opet želim, Svim srcem celim, Da ponovo dodjem K’o stari znanac, K’o voljeno biće, Tamo, sa tobom, U naše gnezdo, U svet snova i jave, Od juče za sutra, U naš Tuškanac. (Bgd, 29.05.2018)

Ne znam to mila,
Stalno te sanjam
I opet želim,
Svim srcem celim,
Da ponovo dodjem
K’o stari znanac,
K’o voljeno biće,
Tamo, sa tobom,
U naše gnezdo,
U svet snova i jave,
Od juče za sutra,
U naš Tuškanac.

(Bgd, 29.05.2018)

MOŽDA – Slobodan Jevremović

Možda samo sanjam, možda i ne živim, moguće da spavam sve lepote tvoje u ramu svevečnom te ljubavi moje. Najdraža plavetna lepotice moja čuvaj me k’o juče, danas ili sutra, i protekle godine, večeri il’ jutra neka budu sa mnom, il’ bez mene tvoja. Možda samo sanjam, moj najmili cvete, na mesecu snivam protekle susrete … Настави са читањем “MOŽDA – Slobodan Jevremović”

Možda samo sanjam,
možda i ne živim,
moguće da spavam sve lepote tvoje
u ramu svevečnom te ljubavi moje.

Najdraža plavetna lepotice moja
čuvaj me k’o juče, danas ili sutra,
i protekle godine, večeri il’ jutra
neka budu sa mnom, il’ bez mene tvoja.

Možda samo sanjam,
moj najmili cvete,
na mesecu snivam
protekle susrete …

Možda …

(Bgd, 29.04.2018.)

GDE SU NESTALI TRAGOVI … – Slobodan Jevremović

Ponekad pitam gde su nestali tragovi nekada šetanja naših jer uvek i sada kao i tada smeh svetli staze gde mi smo bili, onako prijatni, onako mili, duša iskreno prenasmejanih od prijateljstva predugo dugih … I praznim rukama grlim te sada i prizivam opet, kao i tada, iskrene reči, a ljubav željena, najpoglede snijem, a … Настави са читањем “GDE SU NESTALI TRAGOVI … – Slobodan Jevremović”

Ponekad pitam gde su nestali
tragovi nekada šetanja naših
jer uvek i sada kao i tada
smeh svetli staze gde mi smo bili,
onako prijatni, onako mili,
duša iskreno prenasmejanih
od prijateljstva predugo dugih …

I praznim rukama grlim te sada
i prizivam opet, kao i tada,
iskrene reči, a ljubav željena,
najpoglede snijem, a neznanja skrivena,
a tragovi duše ostali dugo
iza vremena kada smo snili
kao frendovi iskreni tamo,
i tako tada, i tako samo …

Gde su nestali tragovi oni
nekada šetanja veselog našeg,
jer sada smo više i dalje od toga,
deo smo sada života našeg,
i tvoga i moga,
i moga i tvoga …

Ne vidim al’ osećam tragove naše,
naše se priče pričaju same,
život ti pričam jer nema tebe,
ovde bez tebe sasvim te gledam,
mada je svetlo jače od tame,
pa vidim ono još uvek što ne znam,
i volim što sada ponovo znam,
sve oko tebe, i sve za tebe,
i sve …

A gde su nestali tragovi naši,
saznanjem pokriću sve što me straši,
i naći ih tako, sve i svakako,
mila moja …
(Bgd, 27.apr.2018)