NEBESKA SILA-Miroslav Krnjeta

Nebeska sila sve prožima
vlast nad čitavim kosmosom ima,
glasnici u vetru,putnici na oblaku,
nepoznati posetioci u svetlosnom zraku
silu nose u kosmičkom mraku
dolaze,odlaze,donose,odnose,
božansku zapovest i poruku svaku.

Hristos kosmokrator
sedi na heruvimu
večno stvara i nadgleda tvorevinu.
Okružen sa trideset i tri anđela
oko medaljona koji tvori kosmos
vlada svetovima,galaksijama,
bezvremeno nebeska sila dela.

Gospoda slave sunce i mesec
i sve sjajne zvezde,
trepere svetle i pevaju u slavu
nebeskog cara i silne Gospodnje armade.

Proroci i poslanici sveti
čistotom duše dobili dar,
otvorili vrata i videli svet nepoznati.

Isaija vide Gospoda na tronu nebeskom
okruženog  šestokrilim serafimima
koji neprestano pevaju caru svetom
od ljubavi prema Gospodu plamte nebeskom vatrom.

Malahija lica lepa mladolika
od sile anđela dobija anđeoskog lika,
lice u licem govori sa anđelima
propoveda poruke nošen nebeskim silama.

Sveti Areopagit Dionisije
vidi kroz božanske vizije,
gleda nebeske sjajne vojske
gleda hijerarhije anđeoske.

Tri reda po tri čina
moćna bestelesna vojska silna,
Gospoda samovoljno služe i ljube
pevaju Gospodu u nebeski rog trube
od slave drhti vasiona.

Serafimi žar božije vatre
heruvimi bogomudri i mnogooki
prestoli bogonosni.

Gospodstva,sile,vlasti,
uče vladare,čuvaju slabe od slabosti,
kušaju da li se pada na slasti i strasti.

Načala,arhanđeli,anđeli,
starešine i čuvari naroda,
glasnici čuvari svakog čoveka
zaštitnici,saputnici i prijatelji.
Na čelu arhanđela
nebeski vojvoda arhistratig Mihajlo.

Klizaju niz sunčev zrak
odeveni u beli nebeski frak,
u oblacima odjekuje doboš
otvara se svetlosti nebeski koš.

Sjaj njihov prevazilazi
sjaj zvezda,
radosna nebeska parada
na čelu sa Gospodom
nebeska sila vasionom vlada.

У  НАМА  ЈЕ  ПРИЈЕЗДА – Андреја Ђ. Врањеш


НЕОБЈАВЉЕНА ЗБИРКА „СВИ ПРАВЦИ ВОДЕ У БОЛ“.



У  НАМА  ЈЕ  ПРИЈЕЗДА

Морава ноћу тугом се шири,
као ни једна судбинска река,
побожни сузама тишину квасе,
слушају ехо далеког века.

Навајлију Пријезда паше у нама,
његове муке наше су муке,
његови болови у наше скокови,
исте претње исти и рокови,.

Живот се враћањем креће,
прошлост будућност прати,
невидљив Пријезда Сталаћем пројаше,
зна да нам се душе опасности плаше.

Овде опомиње и стабло у самоћи,
што год поглед пипне мисао застане,
слушам па ћутим испод мркле ноћи,
ех кад би од некуд још Пријезда да бане.

Одсвуда прошлост, тишина мека,
замишљам поклич Пријезде јунака,
не чује се нико,сета опколила,
а  река протиче кроз густину мрака.


ЖИТИЈЕ  ЛАЗАРЕВО

Пут је његов њива бола,
блиставе су по њој посејане речи,
изниче слава која небом светли,
о витезу Кнезу што не хте да клечи.

Дубоке бразде рода су ране,
вековима пеку у времену сиву,
једном кад зло иза леђа зађе
и вечност се нађе у трајању криву.

Ко ће икад дати оно што он даде,
а дао је светлост за најлепшу дугу,
када младо Сунце топлином засија,
Србљу јадном отопљава тугу.
Настави са читањем “У  НАМА  ЈЕ  ПРИЈЕЗДА – Андреја Ђ. Врањеш”

ПЕСНИЧКИ СВЕТИОНИК ПоезијаСРБ 2019

Поштоване колеге песници!

У припреми је ново издање зборника поезије „ПЕСНИЧКИ СВЕТИОНИК ПоезијаСРБ“. У зборнику ће бити по 5 песама песника који пошаљу своје радове на нашу мејл адресу. Радове слати у једном ворд или одт документу на ћирилици. Уредници зборника задржавају право одабира радова који ће бити штампани!

Ауторски хонорар нисмо у прилици да платимо, али ћете добити један бесплатни примерак зборника.

Ако сте са тим сагласни, молимо Вас да по пет својих песама пошаљете на мејл djurdjevicsvet@gmail.com до 31. октобра 2019. године, како би зборник био одштампан до краја године.

Срдачан поздрав!

Уредници часописа:

  • Латинка Ђорђевић,
  • Светлана Ђурђевић

ЗАЛАЗАК СУНЦА *Драгојло Јовић

ЗАЛАЗАК СУНЦА

Гледао сам синоћ залазак сунца
Сетих се дечака како с лоптом јурца,
У сузу једну све је тада стало,
За све што је прошло, што је преостало.

Душа је старца танка као струна
Скупила се, па мекана ко у шаци вуна,
Ништа од прошлости одвајати неће
Ни велике туге ни шачицу среће.

Вечита је тајна докле човек може
Да у једној нити краткога живота,
Као паук мрежу да лепотом плете
Па кад старост стигне да јој може рећи,
Живот прошли сањах кад сам био дете.

И одлази сунце, сјај му брдо крије
Још краичком ока старост светлост пије,
А сутра ће зором неко друго дете
Своје снове слати до друге планете.

Остајте ми збогом жеље и лепоте
Из чаше живота попило се нешто,
Нека пића слатка, земаљске животе
До старости пију људи од доброте.

ОПОМЕНА… – Љубица Жикић

Збирка песама  у штампи
ЉУБАВ СВЕТОВЕ СПАЈА


ЗАВИЧАЈ У ГРЛУ

(избор)

ОПОМЕНА

Од библијских времена
Прогнани су питали
Прогонитеље своје:
– Како можете
У нашим кућама живјети
А да нас не сањате,
Наше њиве орати
Да нашу глад не осјећате,
Нашим поњавама гријати се
Док смо ми голи и боси?
Сањате ли наше снове,
Чујете ли наше пјесме?
Памтите ли
Угашене погледе наших зеница,
Окамењени јаук на уснама?
У заумљу сте заметнули
Да испод кућног прага
Змија чуваркућа спрежа-.

 

Настави са читањем “ОПОМЕНА… – Љубица Жикић”

Između Svjetova

 

Razgrćući sloj po sloj

srebrne patine razastrte nad kovčezima prošlosti

duboko zagledana u budućnst zastrtu maglama

izmještena iz ovog tu i ovog sada

osjećam onaj drhtaj hladne jeze koja obavija

grli i steže poput Tananatosa koji se nečujno javlja

donoseći u vjetru prisustvo nevidljivog Hada.

 

Da li su se ljudi u svim vremenima igrali Boga

ili se meni to danas samo priviđa

dok hodam između vjekova i između svjetova ?

 

Oko mene se okupljaju Maje i Indi

Anasazi i Olmeci, Nabatejci i Mikeni

čuju se glasovi Inka dok nebom

Kondor širi svoja krila zaklnjajući sjaj Sunca

praveći sjenku  u kojoj igraju drevna vremena.

 

Eol rastjeruje sjenke dok mu se pridružuju

Borej, Zefir, Not i Eurus i Olimp vaskrsava

pred mojim očima u svom punom sjaju,

vidim Rein osmjeh i sjaj Hronosa

razigrane Nimfe i njihove posestrime Hijade

sa bratom im Hijantom i bol vidim i suze

sakupljene u sive oblake kojima često

ni moćni Eol sa sinovima svojim ne može ništa.

 

Nebo posuto Plejadama polako prekriva dan

Nikta u raskošu baršunastog indiga dolazi

u pratnji Ereba, a iza njih lakim korakom

pojavljuju se Morfej i Hipnos

i na trenutak sklapaju mi se umorne oči

dok ispod kapaka se smješe sazvježđa

a na trepavicama zablistala Niobina suza

skotrljavši se niz kameno lice poput zrnca

pustinjskog pjeska nestajući u stjenovitoj grudi.

 

Kuda si krenuo moj svijete, kuda to ploviš

nošen Eolovom djecom, po nemirnom kraljevstu Posejdonovom,

kuda to ploviš, kuda hrliš, kuda te nose pjesme Nimfi ?

 

Ljepotu Eosa i divne Hemere nadkrilio Ereb,

u prikrajku se umirile Mojre čekajući,

posmatrajući zagledane u lice Svijeta

nekako zamišljene i neodlučne, nespokojne i nerazigrane.

Niti Klota prede, niti Lexa raspredava dok Atropos

lice prekriva briga, pitanja, odgovornost i nespokoj.

 

Što ste tako mirne moje Mojre, što tako zlokobne

zar se ugasila Prometejeva iskra

zar je ogledalo čistote slomljeno i izgubljeno

u valovima nemirnog Aherona

ili se Pandora radoznalo zaigrala u svakom

od u ogledalu nastanjenih odraza ?

 

Kuda to ideš moj Svijete, tako mračan, tako okrutan

Što su pusta Jelisejska polja dok Tartor prkosi

dok se grohotom smije Had ? Ima li novčića

koji te spasti može moj Svijete, koji otkupiti može

sve naše blato, sav mulj i svu pohlepu Planete ?

 

Dok hodam između vijekova i između svjetova

vidim budućnost u kojoj nam potomci zaleđeni

čekju da za njih imamo vremena

da im u međuvremenu odredimo pol,

boju očiju, visinu, čist genestski kod,

savršeno biće po našoj nesavršenoj mjeri Čovječanstva.

 

Leden vazduh oko mene i neprestana jeza

kamen u grudima i grlu kao onaj Sizifov

šeta po mojoj nutrini i pritišće i muči

dok ledena suza iz dubine najdubljeg oka

kola venama i rida i vrišti za dalekim

još uvijek čekanjem zaleđenim pokoljenima.

 

© Nevenka Savić Alispahić

 

 

 

 

Стихољубље ПоезијаСРБ 2019

Уводни део…

Наставак…

Поетска манифестација „СТИХОЉУБЉЕ ПоезијаСРБ“ одржана је по седми пут 17.09.2019. године у прекрасном амбијенту ресторана „АС“ Хемопродукта Крушевац у власништву Бранислава Кљајића. На манифестацији је прослављен седми роћендан Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ. Гости су били песници из Лесковца, Ћуприје, Крушевца, Александровца, Ћићевца, Јасике, Макрешана, Град Сталаћа, Кобиља, Ломнице и Треботина, као и гости и пријатељи Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ: Весна Лазаревић – заменица  градоначелнице града Крушевца, Милоје Михајловић Меда – екс градоначелник Крушевца, одборници Скупштине града Крушевца: Владимир Тасић и Дејан Петровић Кенац, Горан Васић – директор Народног музеја Крушевац, Бранислав Кљајић – власник Хемопродукта Крушевац, Бобан и Предраг Дашић из штампарије СаТЦИП из Врњачке Бање, др Раде Биочанин, др Велибор Лазаревић из Беле Воде, Предраг Ћирић – председник КУД-а „Вук Караџић“ из Треботина Жабара и Мале Врбнице, Горан Тодосијевић – уметнички руководилац КУД-а „Вук Карaџић“, Слободан Стојановић – власник Етно куће, Анита Арсић из Ћићевца и други.

TAMO NA DRUMU-Miroslav Krnjeta

Tamo na drumu
gde asfalt topi kamionsku gumu,
gde kilometri prate drumskog slugu
a daljine bude nostalgičnu tugu.

Od svitanja do mraka
ruke na volanu
gaziš preko asfaltnih traka
sve trpiš da ne ostaviš porodicu gladnu.

Nema vremena za suzu ni za brigu
putuješ i prazniš muku na drumu,
kamionu se jadaš najboljem drugu
teraj dalje govoriš umornom umu.

Guraj preko Alpa,preko Pirineja,
tamo gde je Italija,Austrija,Španija,
svi smo isti nema nacija
pružamo ruku delimo hranu,
na stajalištu krčka se pasulj
koji leči svaku ranu.

Slike raznolikog dalekog sveta
urezuješ večno u album fotografija
pamtiš prostranstva celoga života,
ali srce gleda iza brda
gde li mi je familija.

Putuješ drumovima u drumskoj krstarici
brojiš kilometre,dan za danom,
čezneš za poljupcem u toploj kućici
da zagrliš porodicu u domu voljenom.

Noću u kabini spavaš budan
sa uzdasima čekaš novi dan,
kad svane,gas majstore tutnji dizel
obaraj kilometre napred kroz tunel,
srce podrhtava sve si bliže kući.

Sedim na parkingu u Molins de Reiu
gledam Španska brda imam samo jednu ideju,
šolja tople kafe jutarnje
vredi više nego svako naše putovanje.

Nema gradova,reka,planina,šuma,
sve je to nula,
srce želi voljene više od neistraženog druma,
tamo na drumu shvatiš šta je duše izvorna snaga
i srca svetla kula.

Pre praska

 

Prošlost živi u kalendarima

Diše i plete zamke u  satovima

Tika taka tika taka

Tu sam i ništa mi ne možeš

Tu sam i pratim te u stopu

Tika taka tika tika

Svaki dan i svaki sat

Pravi eksploziv sećanja

Tika taka tika taka – bum

Prošlost živi u kalendarima

Diše i plete zamke u satovima

Vreme je jedini preživeli svedok

I smeje se na vratima budućnosti

Tika taka tika taka

Hvatam trenutak pre praska

 

© Nevenka Savić Alispahić

SRPSKI KRALJEVI-Miroslav Krnjeta

Pogledaj Srbine u davnine
videćeš na tronu kraljeve
slavne visine.
Pogledaj preko ramena
videćeš slavnu vitešku lozu
Srpsku plemenitu genezu,
velike kraljeve
prošlih vremena.
Pogledaj dublje
u maglu prošlosti,
videćeš polja gde leže
Srpske kosti.
Gledaj istoriju roda
kako se stvarala sloboda,
gledaj časne Srpske vođe
slike koje ne blede
kad oluja prođe.

Na čelu teške konjice
svetle oklopi u magli prošlosti,
jurišaju na neprijateljske zveri
carskim kopljem obaraju prethodnice,
kroz bitke nose baklje budućnosti
ne bežeći od oštrica mača
verni zemlji i pravoslavnoj veri.
Kako svetle krune
kroz vekove prošlosti
bojna polja gde su vam kosti,
branili ste svetu Srpsku zemlju
galopom jahali,
ka plemenitom cilju.

Uči Srbine sinove
da pamte svoje korene
i ponosne plemićke lavove.

Vlastimiroviće nose krunu plavom moru
Kotromanjiće kako brane bosansku goru,
Stefana Nemanju,Vladislava,
seku proždrljive aždaje
seku proždrljivog lava.
Stefan Dečanski,Stefan Prvovenčani,
slavne bitke,slavni dani.
Carevi slavne istorije
Stefane,Uroše,Dragutine,
na zlatnim oblacima sedite
vino se pije,
veličaju pobede i vaše ime.
Mrnjačeviće i prodor u Jedrene,
junake vitezove
pale kod krvave Marice.
Krunu kralja Milutina
sija sa snežnih planina,
mučeništvo cara Lazara
plemenito srce čestitog vladara,
mač Dušana kod Velbužda
krči put kroz korov dušmana
vodi vojske kroz sunce pobeda
srpsko carstvo čuva od vrana.
Despota Stefana i Đurađa Brankovića
pod kopitima kraljevskih sokola
Srpska se država rađa.

Pogledaj svetle krune
večno ostaju,
i kad zao vetar dune.
Nije bilo važno samo živeti
bilo je časno slavno umreti
na megdanima dati glavu
za veru i Srpsku državu.
Da nije bilo carskog
mača i koplja
Srbija bi bila zemlja roblja,
bez krvavih bitaka i viteških rana
pojela bi nas jata vrana.
Guslar ponosno i glasno peva
o junaštvu Srpskih kraljeva,
ne zaboravi Srpski sine
slavne kraljeve vođene
srcem vrline.