Između Svjetova

 

Razgrćući sloj po sloj

srebrne patine razastrte nad kovčezima prošlosti

duboko zagledana u budućnst zastrtu maglama

izmještena iz ovog tu i ovog sada

osjećam onaj drhtaj hladne jeze koja obavija

grli i steže poput Tananatosa koji se nečujno javlja

donoseći u vjetru prisustvo nevidljivog Hada.

 

Da li su se ljudi u svim vremenima igrali Boga

ili se meni to danas samo priviđa

dok hodam između vjekova i između svjetova ?

 

Oko mene se okupljaju Maje i Indi

Anasazi i Olmeci, Nabatejci i Mikeni

čuju se glasovi Inka dok nebom

Kondor širi svoja krila zaklnjajući sjaj Sunca

praveći sjenku  u kojoj igraju drevna vremena.

 

Eol rastjeruje sjenke dok mu se pridružuju

Borej, Zefir, Not i Eurus i Olimp vaskrsava

pred mojim očima u svom punom sjaju,

vidim Rein osmjeh i sjaj Hronosa

razigrane Nimfe i njihove posestrime Hijade

sa bratom im Hijantom i bol vidim i suze

sakupljene u sive oblake kojima često

ni moćni Eol sa sinovima svojim ne može ništa.

 

Nebo posuto Plejadama polako prekriva dan

Nikta u raskošu baršunastog indiga dolazi

u pratnji Ereba, a iza njih lakim korakom

pojavljuju se Morfej i Hipnos

i na trenutak sklapaju mi se umorne oči

dok ispod kapaka se smješe sazvježđa

a na trepavicama zablistala Niobina suza

skotrljavši se niz kameno lice poput zrnca

pustinjskog pjeska nestajući u stjenovitoj grudi.

 

Kuda si krenuo moj svijete, kuda to ploviš

nošen Eolovom djecom, po nemirnom kraljevstu Posejdonovom,

kuda to ploviš, kuda hrliš, kuda te nose pjesme Nimfi ?

 

Ljepotu Eosa i divne Hemere nadkrilio Ereb,

u prikrajku se umirile Mojre čekajući,

posmatrajući zagledane u lice Svijeta

nekako zamišljene i neodlučne, nespokojne i nerazigrane.

Niti Klota prede, niti Lexa raspredava dok Atropos

lice prekriva briga, pitanja, odgovornost i nespokoj.

 

Što ste tako mirne moje Mojre, što tako zlokobne

zar se ugasila Prometejeva iskra

zar je ogledalo čistote slomljeno i izgubljeno

u valovima nemirnog Aherona

ili se Pandora radoznalo zaigrala u svakom

od u ogledalu nastanjenih odraza ?

 

Kuda to ideš moj Svijete, tako mračan, tako okrutan

Što su pusta Jelisejska polja dok Tartor prkosi

dok se grohotom smije Had ? Ima li novčića

koji te spasti može moj Svijete, koji otkupiti može

sve naše blato, sav mulj i svu pohlepu Planete ?

 

Dok hodam između vijekova i između svjetova

vidim budućnost u kojoj nam potomci zaleđeni

čekju da za njih imamo vremena

da im u međuvremenu odredimo pol,

boju očiju, visinu, čist genestski kod,

savršeno biće po našoj nesavršenoj mjeri Čovječanstva.

 

Leden vazduh oko mene i neprestana jeza

kamen u grudima i grlu kao onaj Sizifov

šeta po mojoj nutrini i pritišće i muči

dok ledena suza iz dubine najdubljeg oka

kola venama i rida i vrišti za dalekim

još uvijek čekanjem zaleđenim pokoljenima.

 

© Nevenka Savić Alispahić

 

 

 

 

189 ПУТА ПРОЧИТАНО