Biće to… — Marina Adamović

Biće to dan za pamćenje. Biće to nezaboravna noć. Verujte. Biće. I više od toga. Bog će predahnuti, kritičara nema. Biće to večnost nad večnostima. Pod jednim uslovom. Zaboravite me u horu. Ja ću vas o-o-o-o-v-o-o-o-og t-r-e-n-a-a-a-a-

Biće to dan za pamćenje.

Biće to nezaboravna noć.

Verujte.

Biće.

I više od toga.

Bog će predahnuti, kritičara nema.

Biće to večnost nad večnostima.

Pod jednim uslovom.

Zaboravite me u horu.

Ja ću vas o-o-o-o-v-o-o-o-og t-r-e-n-a-a-a-a-

Peko Laličić,Iz ciklusa KAMEN KAO VODA

Peko LALIČIĆ KAMEN KAO VODA, VODA KAO KAMEN Teče po meni kao vino kao metal kao hrana teče polako s mene na mene u temelju mu oganj ptica i luč u prkosu da moje vode grgore da moj kamen žubori romori i kulja u meni pesmu da iznedrim da se okameni u pticu nad sofrom … Настави са читањем “Peko Laličić,Iz ciklusa KAMEN KAO VODA”

Peko LALIČIĆ

KAMEN KAO VODA,
VODA KAO KAMEN

Teče
po meni
kao vino
kao metal
kao hrana

teče polako
s mene
na mene

u temelju mu
oganj
ptica
i luč u prkosu

da moje vode grgore
da moj kamen žubori
romori
i kulja u meni
pesmu da iznedrim
da se okameni u pticu
nad sofrom
kolevkom
i bravima hiljađenim
da cingare jekom zvone
klepetuše da se množe
da teku med i mleko
žili čojstvo i junaštvo
i nejač snaži iz nemira belutka
dojki voćnjaka
pšenice belice
i bakarnih žila
da teče crvena
kao voda
kao kamen
kao hrana
u danas
u sutra
u sva jutra
što ih umiva
podiže
drži
i snaži
voda
voda kao kamen
kamen kao voda

Tišina — Marina Adamović

otvorila sam jastuk i napunila ga zvezdama guste draperije će sa svakom poravnati račune jedno će oko simulirati pomračenje drugo ću milosrdno spustiti na petu sobu ću javno proglasiti snom i sklopiti ruke sebi oko uma drhtaću u ritmu i njihati dušu sutra će ipak stići novi dan tako stari običaji kažu a moj bol … Настави са читањем “Tišina — Marina Adamović”

otvorila sam jastuk

i napunila ga zvezdama

guste draperije će sa svakom

poravnati račune

jedno će oko simulirati pomračenje

drugo ću milosrdno spustiti na petu

sobu ću javno proglasiti snom

i sklopiti ruke sebi oko uma

drhtaću u ritmu

i njihati dušu

sutra će ipak stići novi dan

tako stari običaji kažu a moj bol ga rađa

16 – Dejan Perić

— Izvinite gospodine, hodam, govorim, vidim, a nemam glavu. ** Naravno.Eno onaj tamo ima samo pola glave, onaj je samo kostur, ovome nedostaje  noga, a ovaj ovde je samo noga, pa opet hodaju, govore i gledaju. Šta će tebi glava kad,  eto, možeš i bez nje. — Ne znam, ne treba mi. Evo vam tada … Настави са читањем “16 – Dejan Perić”

— Izvinite gospodine, hodam, govorim, vidim, a nemam glavu.

** Naravno.Eno onaj tamo ima samo pola glave, onaj je samo kostur, ovome nedostaje  noga, a ovaj ovde je samo noga, pa opet hodaju, govore i gledaju. Šta će tebi glava kad,  eto, možeš i bez nje.

— Ne znam, ne treba mi. Evo vam tada i ruka.

** Hvala, daj je onom bez noge.

— Hoću.

** Drugu daj onom starcu, već dugo nema nijednu.

— Dobro.

** Noge daj devojčici.

— Hoću.

** Eno, onaj jadnik ima ruke, noge i glavu ali ne i ostatak. Ti ćeš mu sigurno dati.

— Ali meni neće ostati ništa.

** Tebi i ne treba.

— U redu, daću mu.

** Tako, sad te više nema.

— Nema me, ali da vas ipak pitam.

** Pitaj.

— Kakvo je ovo mesto i otkud ja ovde?

I bî kraj — Marina Adamović

posle devet dana bez hleba i vode Deukalion posluša naređenje i pobaca kosti velike majke najednom se nasmeja ogorčeno -ja potop kamenom kamen  mene kretenima takvom se društvu nisam nadao povadiću kosti potpisane svojom krvlju moje ime je konac čovečanstva-

posle devet dana

bez hleba i vode

Deukalion posluša naređenje

i pobaca kosti velike majke

najednom se nasmeja ogorčeno

-ja potop kamenom

kamen  mene kretenima

takvom se društvu nisam nadao

povadiću kosti potpisane svojom krvlju

moje ime je

konac čovečanstva-

PROMENE HOCE ~ milka vukic v.

Ljubavlju hranjen I uhranjen Biserima kicen Uzbrao mlado voce Sad jos i Promene hoce… Pogledaj, Bez duse i uma Zavlaci se po parkovima.

Ljubavlju hranjen
I uhranjen
Biserima kicen
Uzbrao mlado voce
Sad jos i
Promene hoce…
Pogledaj,
Bez duse i uma
Zavlaci se
po parkovima.

Pisati i disati — Marina Adamović

kada pišem….. moje lice postaje slika Sunca titravih nijansi hoda Lune kroz nebeske pejzaže ma oluje što me lišćem kiti….. kad prekrijem reči (da se ne vidimo) lice mi je bezbojna splačina pocepana strana starog kalendara (eto ne bih znala da  nisam posečena) ogledalo žmuri da ne prsne od stida

kada pišem…..

moje lice postaje

slika

Sunca

titravih nijansi

hoda Lune

kroz nebeske pejzaže

ma

oluje što me

lišćem kiti…..

kad prekrijem reči

(da se ne vidimo)

lice mi je bezbojna splačina

pocepana strana

starog kalendara

(eto

ne bih znala

da  nisam posečena)

ogledalo žmuri

da ne prsne od stida

Pokušaj — Marina

moje misli iz sabranih slojeva mozga naležu pod injem godišnjih nanosa . neka neka rastopiću sve kada odgonetnem šta to znači verovati u sreću a ne u epitafe mraka iz zasede

moje misli

iz sabranih slojeva mozga

naležu

pod injem godišnjih nanosa

.

neka

neka

rastopiću sve

kada odgonetnem

šta to znači

verovati u sreću

a ne u epitafe

mraka iz zasede

231 – Dejan Perić

sa mnom ništa ne počinje ali sve prestaje rodio sam se i umro sam u isto vreme u jednom trenutku kuda idem i zašto ne znam ali noge ne staju i uvek na nekom drugom mestu izmišljam tvoju ljubav koja nikad nije ista (jer sam te zaboravio) 

sa mnom ništa ne počinje
ali sve prestaje
rodio sam se
i umro sam
u isto vreme
u jednom trenutku

kuda idem
i zašto
ne znam
ali noge ne staju
i uvek na nekom drugom mestu
izmišljam tvoju ljubav
koja nikad nije ista

(jer sam te zaboravio)