287
probudio sam se u tvojoj slici
ili sam sanjao da sam se probudio u tvojoj slici
više nije važno
ništa ne traje
to si znala
i sve si napustila
iza tebe je ostala praznina koju je popunila prašina
loša uteha
skoro nikakva
prašina umesto tvoje kože
slika na kamenu
a ne u mojim očima
ruke u zemlji
a ne u mojim rukama
to nikad neće nestati
probudio sam se u tvojoj slici
i još sam tu
254, Kraj
kao dokaz svega što je prošlo stojim naspram zemlje koja vene
i vidim tebe
i znam da je vreme
da padnem
dok pepeo izgorelih šuma u mojim ustima tone u zvuk kiše
osećam blato na kostima
i vidim tvoje ruke kako nestaju
u tebi
i znam odlazeći
postaješ smrt koja je poreklo svega
toplo je
noć i tišina
kraj
224
ni reč
ni osećaj
ni pokret
ništa u ništavilu
nema ljubavi
i nema smrti
samo misao koja misli samu sebe
u praznini koja traje
68
usnama kao dalekim svetlima
otvaraš put prošlim stvarima
u svet bez kajanja
jer je sve pogrešno
razgovaraš sa biljkama
za tebe nisu neme
poklanjaš im slobodu na papiru
svoju besmrtnost
u suzi kao u zemlji
vidiš isto
jer isto i jesu
voda i zemlja
čovek i biljka
iz tebe rastu
nevoljnim pokretima
tuzi daju putanju
239, Sloboda
ti si deo vazduha i peska
ima te u betonu koji me ne zna
ti si deo zemlje koja je plava od mojih suza
negde si između pupoljka i već umrlog cveta
ti si u svim mojim koracima
kao list otežao od vlage
ležim u blatu
i ispijam suze
ali osušiće me sunce
raspašću se
i odneće me vetar prelakog
i možda jedan deo mene padne na tvoje ruke
možde me udahneš mrtvog
i oživim u tebi
ponovo
kao prvi put kad si me dodirnula
140
na zraku sunca ulazim kroz tvoje trepavice
u kapi kiše upija me tvoje lice
i tada se budim sa zemljom u rukama
koju je prosulo vreme
po našim grobovima
i znam da sam u tebi
drvo pod mojom glavom je meko i vlažno
i mada ne mogu podići glavu ili otvoriti oči
vidim
vreme
i smrt
prelako izgovorene reči
ništavilo
226
doći će dan kada će srce napustiti telo
osećaji će nestati
vatra će spaliti grlo
više neće biti reči
moje nebo zameniće groblja
misao će ubiti samu sebe
kraj će postojati samo na početku
doći će dan kada će postojati samo istina
tišina se neće čuti
čula će postojati samo u pesmi
vreme će ućutati
pesma će postojati van reči
doći će dan kada ćemo biti slobodni
naše nebo zameniće groblja
225
izmislili smo svet
kao utehu našem nepostojanju
i ne znamo ništa o njemu
izmislili smo reči da bismo obuzdali smrt
koju smo izmislili
prosuli smo latice ruže po pepelu
iz kog će izrasti savršen cvet
i nećemo znati ništa o njemu
a ako procveta ubiće nas mirisom
229, Odlazak
hladno je noćas u ovoj sobi bez zidova
ta hladnoća podsetila me na tvoju toplotu
i vozovi koji su tog jutra prolazili
dok sam skupljao hrabrost da odem
išli su tebi
i sve moje je posle toga išlo tebi
kojoj nisam došao
hladno mi je noćas
ali krv mi je još topla
i puna tvojih dodira
negde su sačuvane tvoje reči
u meni
duž puteva koje sam gazio
u tišini koju sam slušao
i u mojim pokretima
ima tvojih
evo moj dah ponovo piše tvoje ime
na hladnom staklu
i dok slušam tvoju muziku
pričaću sa tobom
govoriću ti sve što želim
sve što osećam
iako te nema
i uprkos tome
jer bilo je lepote u mom odlasku
koju nikad nisam razumeo
negde zapamćen miris tvoje kose
negde sačuvana nežnost tvoje ruke
zauvek će biti moji
i kad ne budem mogao da gledam
ili slušam
i kad zaboravim boje
zauvek
umrem li
umreće u meni srce
tvoje
210
vazduh se sprema da me zaboravi
večnosti rečena kamenu i vodi
upitaj zemlju jesam li tvoj deo
čime ću obogatiti već savršenu smrt
moje slabo telo je nje nedostojno
moj slepi um je ne bi mogao poznati
moja usta je ne bi mogla ljubiti
istino koja traješ u stvarima nedodirnutim
osećanjima
ti koja si uvek u svemu
učini me svojim delom
jer ću nestati
pesmo nikada prekinuta
pogledaj moje ruke
one će proći jer je nešto drugo večno
ostaće pepeo
i moja zaljubljenost koju si oslobodila
pred svetom
14
dajem je mrtvu
tebi mrtvoj
u svemu mrtvom
za sebe
mrtvog
304, Tišina II
kao napušten cvet
postoji san o samoći
pun gorčine i nem
previše je onih koji odlaze
vidiš li
iz ušiju ti raste trava
iz grla ti niče cveće
sve boli i ćuti
to nikad nestati neće
to nikad nestati neće
16, Tišina
— Izvinite gospodine, hodam, govorim, vidim, a nemam glavu.
** Naravno.Eno onaj tamo ima samo pola glave, onaj je samo kostur, ovome nedostaje noga, a ovaj ovde je samo noga, pa opet hodaju, govore i gledaju. Šta će tebi glava kad, eto, možeš i bez nje.
— Ne znam, ne treba mi. Evo vam tada i ruka.
** Hvala, daj je onom bez noge.
— Hoću.
** Drugu daj onom starcu, već dugo nema nijednu.
— Dobro.
** Noge daj devojčici.
— Hoću.
** Eno, onaj jadnik ima ruke, noge i glavu ali ne i ostatak. Ti ćeš mu sigurno dati.
— Ali meni neće ostati ništa.
** Tebi i ne treba.
— U redu, daću mu.
** Tako, sad te više nema.
— Nema me, ali da vas ipak pitam.
** Pitaj.
— Kakvo je ovo mesto i otkud ja ovde?
340
pokušavam da pišem
ne mogu
sedim sam
tišina me potapa
okružen sam predmetima koji ćute
rečima mrtvih ljudi
koje nisu mogli da izgovore
prazno je
sve miruje
okružen sam mrtvim licima
koja me gledaju sa korica knjiga
i ti me gledaš
ukočena
potapa me tuga
čuje se samo vetar kroz ove tanke zidove
to što je bilo ne mogu vratiti
236
kao zrak sunca utisnut na dlanu
plamen si koji me pamti
izgubljen u podsvesti
pesnikinjo moja još nerođena
pesmo moja već zaboravljena
ja živim zbog tebe
i u tebi
u svakom tvom stihu
davno sahranjenom
zbog budućih reči
i u ime njih
ja te volim
134
mogu napisati – vatra
ali ti nećeš osetiti njenu toplotu
mogu napisati – volim te
ali ti to nećeš osetiti
315
želim
u ovom trenutku
samo jednu
reč
338
je li to suza što se rađa u mom grlu
ili je nova reč koja će opravdati svet
i vreme
je li to kamen prošlosti što mi kida utrobu
ili samo teška slutnja nekog novog dana
je li to uteha
ili kazna
8
gledaj umesto mene noćno nebo
izađi na toplu kišu
i udiši kapi smrznute rose
videćeš strah drveta u vetru
i čućeš kako te zove
u koren
u zemlju
u koren
149
grobovi puni skrivenih želja
pišu mrtve pesme
one su jedine tačne
cveće bez mirisa
raste iz naših tela
sada smo sve
sada nas nema
117
sve stvari oko mene
tihe kao koraci koji se udaljavaju
kao mirisi pored reke
sve stvari oko mene
glasne kao reči koje neću čuti
previše puta izgovorene
nepomične i neuhvatljive
gube značenje
lepota praznija od smrti
reč
pokret
trenutak koji prođe
118
čovek slučajno upamćen
senka
samoća u vodi
i njen zvuk u vazduhu
njen miris u rukama
kosture prošlosti
nose talasi
puni zvezda
231
sa mnom ništa ne počinje
ali sve prestaje
rodio sam se
i umro sam
u isto vreme
u jednom trenutku
kuda idem
i zašto
ne znam
ali noge ne staju
i uvek na nekom drugom mestu
izmišljam tvoju ljubav
koja nikad nije ista
(jer sam te zaboravio)
209
suzo od zemlje
isceđena iz kamena
da li ćeš me zaboraviti
kada popijem sokove tvojih plodova
i umrem pre vremena
hoće li ostati to vreme
posle mene
ili samo prostor bez kraja
koji ubija verovanje da me je nekad bilo
ti znaš da me nema dovoljno
da udahnem vazduh koji me rađa
ponovo
ti znaš da moje oči više ne piju lepotu tvojih boja
i znaš da me svaka želja zakopava
u tebe
sluti li voda koju pijem da me zaboravlja
njena kap
poznaje li miris svoju savršenost
dok je daje drugima
ne osećati
to je moj san
suzo od zemlje
otkrivena oblicima
ti si prelaz između večnog i pepela
a moj razum je tvoj jedini kraj
50
iskopali su rupu
dovoljno duboku
da sahrane nebo
i nazvali je – čovek
95
ne sećam se šta je pre rođenja
zaboraviću sve posle smrti
između
dva kamena sveta
misao oštri pitanje bez smisla
ostajem nedorečen odsjaj bledi
ne okrećem se
iza
nije ništa što već nije bilo
a napred ne vredi
348
nosio sam te kao masku
naspram sveta
prolomio se tvoj jauk
u moju kost
više neću moći
da te skinem
187
požele nas priroda i stvori nas
i nazva čovekom večnu patnju tela
a smrt patnje – da li je ljubav
251
treba sačekati reč koja će nas probuditi ubivši vreme
255
zemlja je noćas tiha
dok me ona grli
moje uši su pune suza
zemlja je noćas spremna
i znam da je vreme da krenem
sve je tu
svaka reč i svaki pokret
svaka slika
sve je sa mnom
zemlja je noćas tiha
344
ponovo
ponovo pukušavam da napišem nešto
bilo kome
i ponovo shvatam da je sve davno rečeno
da sebe ne mogu pretvoriti u reči
da tebe ne mogu zarobiti njima
ponovo shvatam da ma koliko pokušavao
ne mogu postati ti
326, Uteha
jedan deo mene
sasvim prazan i nebitan
bez imena
bez oblika
postaće tvoje sećanje
247
sam sam u sebi tišina koja ljubi sunce
kiša koja ne zna čija je usta piju
nestaće
vreme u cvetu koji umire je u tebi
koje nema
van granica svetlosti gde želje ne postoje
misao koja shvati sebe
umreće
295
iščupaću srce da ne poželim još jedan dan
i poželeću ga rukama
257
ja sam mirno umiranje stvari koje volim
77
na tom mestu sam stao i ja
uplašen i sam
pored reke pune magle
kojoj ne vidim kraj
skamenjen pred pticom
nad skeletom u travi
povijen pod cvetom
beskonačno mali
60
postajem svako biće
postajem bezbrojan
postajem beskonačan
skupljam previše lepo
besmisleno lepo
rukama
perajima
pipcima
krilima
i uvek izmiče
još lepše
još besmislenije
258
samo ono nedodirnuto osećanjima
traje
132
sram njene kose u zraku sunca
pali mi kožu
dok moja utroba ključa
ja je vidim celu
u meni su njene oči
u meni su njena usta
12
ne plači za mnom
jer postaću kiša
i slivaću se niz tvoje lice
kvasiću ti kosu
i zemlju koju gaziš
postaću voda koju piješ
i biću tu kad zaspiš
97
moje srce nije pero
nema reda i pravde
faraoni su mrtvi