Bude ga koraci. Reski, kao udaljene nerazumne riječi, kao hladna
mjesečina. Ustaje. Pokušava zamisliti nezgrapnu spodobu koja ga
koracima kao metalnim kotačima u kasni sat izbacuje iz kreveta. No, naginjući se s prozora ne dozove mu ni oblik, ni veličinu, ni boju, ni glas, pa mu ta nemoć znatiželjnu, ili zelenom tamom preplašenu sopstvenu sjenu razvuče kroz šiblje, preko krovova, preko vrhova krošnjatih lipa.
Dolje: iskrivljene sjenke i vrbe.
Desno: niske ograde obrasle mrakom.
Lijevo: bokori krizantema.
A koraci…?
Brzo povjeruje da ne postoje. Pomisli da su se samo neke mrtve oči spustile na pločnik. I da ga sada, njemu nevidljive, negdje u potiljak gledaju kao zlohudi glas. Uvijek isti u nekom noćnom satu uz potok ispod vrta gdje se oglasi, pa utihne tajnim znamenjima.
Dolje daleko i duboko u njemu, ili uz rijeku drhti i pomjeraju se sjenke.
Možda je to samo moj glas, pomisli i poželi da se ta strašna stvarnost barem jednom probudi u san!
Neke ptice prhnuše, čini mu se prostrijeljene njegovim nekontroliranim pogledom, onim s kojim se vrati ehu netom zamrlih glasnih koraka.
Znam da snivam, prošaputa.
To isto ponovi i skamenjena sterilna bjelina golih zidova oko njega,
bjelina u koju se netremice zagleda.
Onda ga ponovno trznu koraci, daleki, nedefinirani, sumračni, jedinstveni, neodređeni u prostoru. Ali tamo su negdje gdje huji trska, u sumaglicu zaronjena.
