Sada…
.
Ne, nije to sujeta sredovječnog muškarca,
(rekla si mi da odem-?, ne mislim se vraćati),
ne vjerujem da je za mene preostao
niti jedan osmjeh, niti jedna lijepa riječ,
ne, ne mislim se vraćati, kasno je.
Vjerujem da si već i zaboravila na one riječi
izgovorene u zanosu neostvarenog susreta
i kolebljive nade…
.
Ne znam ni zašto sam ti i prišao,
možda, jer je tog jutra bilo sunčano,
a kafa jaka i ukusna, i cigareta…
Valjda me je očarao
tvoj nemiran pramen preko čela
i tvoje nasmijane oči
koje kao da mi hoće nešto reći,
a opet, pune neke tajanstvene melanholije,
ćutljive kao poslije brodoloma,
a ipak nasmijane…
Možda sam ti htio reći koliko si me zanijela,
da ti govorim sve moje istine i sve moje laži,
i da slušam tvoje…
da te primim za ruku, osjetim jesi li stvarna,
da ti pomrsim kosu…
Ne znam,
ali i dalje mi nije jasno gdje si bila
dok sam imao osmjeh, i srce,
dok sam imao riječ kojom bih te poveo
ka bespućima propuštenih zagrljaja,
gdje bismo bili dovoljni jedno drugome
za sve propušteno,
dok su mi oči bile zelene, a ne sive kao sad…
.
Sada je kasno, ja nemam više ništa,
i nikoga…
osim kafe i cigarete,
ostao je tek žal, i nijemi pogled
na nemiran pramen preko čela i na nasmijane oči,
pune neke tajanstvene melanholije…
Na oči, koje kao da mi hoće nešto reći…
.
Miro Beribaka
