Slike…
Mnoge sam ja lokve putem preplivao
mnogi su me “kameni” spotakli
i mnogim sam rukama pruženim vjerovao
da ne bih znao
da će ih biti još…
Mnogi su mi vjetrovi dah oduzimali
mnoga su me sunca zaslijepila
i mnoge mi se Sirenom činile
da ne bih znao
da će ih biti još…
I mnogo je vode Vrelom Bosne “izvrelilo”
iz poraza… vodom s Vrela lice sam umivao
ne bil voda suze odnijela
da im se ne raduju ruke kojima sam pruženim vjerovao…
Mnoge su se magle uz Igman dizale
moje oči širom otvarale da bih za maglama gledao
otvorenih očiju nova sunca željno čekao
da me iznova zaslijepe…
Ja još uvijek otvaram oči, ćutim i gledam
kako se magle iznova dižu uz nepoznatu planinu
i odnose nezvanike koje su mi u san dolazili
da mi ukradu slike dječaka prašnjavih nogu od loptanja,
onog mladića veselih očiju i raščupane kose
kome su se mnoge Sirenom činile
da mi ukradu slike kuće
oca i majke dok mi mašu ‘sred avlije…
I svaki put me nezvanici iznenade istim riječima
govore mi da zaboravim da je slika ikada i bilo…
i da ih nikada više biti neće…
Ja samo ćutim
stišćem zube i čekam jutro…
da magle odnesu nezvanike uz nepoznatu planinu
pa da mogu da okrenem lice ka vjetru
da me iznova… bez daha ostavi…