Mnoga mi lica dadoše ljudi,
masku od žada
dade mi Bog.
Pokaza odraz ogledalo laži,
koštaše mnogo
učenje koraka božanski hod.
Obdari mene milošću žad,
obasja sunce
sačuva hlad.
Sad smo nas dvoje,
u borbi toj
između ljudi,
pravedni Bog.
I vetar što travku povija,
zna tajnu
na proplanku strahova mojih,
nevešti poj.
To samo lažno ogledalo skriva
zabrinutost obrva kroj.
To samo žad taji
da prikrije nemir moj.
Moj stariji zavet beše
da ljudima damo prilike,
da kroz senke objave svoje slike,
namrštene i nasmejane oblike.
I sve što sam znala
zaboravih tad,
a odraz moje maske od žada,
za lica mnoga
što imadoh ja,
sakriće deo našeg neispričanog sna.