SRCE OD KAMENA – Jasmina Dimitrijević

SRCE OD KAMENA

Postoji li nešto od noći crnje,
crna i grešna to je duša tvoja,
svaka reč bode ko ružino trnje,
pa ne znam da l` sam tuđa, ili svoja.

Ima li nešto hladnije od leda,
hladnije to su tvoje oči plave.
Tako sam željna tvog toplog pogleda,
da mi se oči u tvojima udave.

Ima li nešto tvrđe od čelika,
bezdušno to je srce ti kameno,
želeh da ljubav bude nam veliko

pčelinje saće medom ispunjeno.
Želje su jedno, bolna stvarnost drugo,
o željo moja, ili večna tugo.

Настави са читањем “SRCE OD KAMENA – Jasmina Dimitrijević”

CARSKIM PUTEM DO STALAĆA – Ljiljana Tamburić

Carskim putem do Stalaća

Od Đunisa do Stalaća, uz obale dve Morave
Sveta gora, mala, naša, u njoj svetinje borave.
A u gori bajkovitoj, slavuj pesmu divnu poje
O crkvama što se kriju, u skutima šumske čoje.

Od Marićke bitke ljute, pa do Kosovskoga boja
Lazar crkve izgradio, ni sad im se ne zna broja.
Bilo ih je sedamdeset i još možda uz njih sedam
Sveti Roman sazda prvu, pa odatle druge gleda.

Gde Morava Južna skreće u klisuru kod Stalaća
Tu su vrata od Srbije, tu ne može svak’ da svraća
Kad je Turčin proterao monahe sa Svete gore
Carskim putem peške došli, crkve da sagrade nove

Mojsinjske planine pamte i poslonske isto tako,
Zvuke zvona sa zvonara, što ih mog’o čuti svako
Liturgije poj se čuje kao nekad preko brda
I danas se vernicima dešavaju mnoga čuda.

Tromoravlje i tri gore k’o najveće srpsko blago
Tu su zdenci i kladenci k’o da ih je bog poslag’o
U tom skutu zelenila i sad leže mnoge crkve
Svete vode što izviru ispod hrastova i bukve.

Ljiljana Tamburić

Kralj mahale

Ne nisam isti, vreme me truje,

iskustvo ubi dušu mi mladu,

pustoš što osta posle oluje,

preti da ugasi svaku nadu.

Sablasne vatre dušu mi pale,

šta hoću ja samo kad’ bi znale,

moje želje su minorno male,

da postanem kralj svoje mahale.

 

Ne nisam isti, troši me vreme,

deo po deo tone u noći,

na pleća pade još jedno breme,

da hodam pod njim ja neću moći.

Uzalud reči, uzalud hvale,

džaba nade velike i male,

sebično negujem ideale,

da postanem kralj svoje mahale.

 

Ne nisam alav, duša mi prosta,

Nevjansk toranj za sebe ne želim,

hoću sa onim što od me osta,

ranjenu dušu da proveselim.

Sve lepe reči i sve pohvale,

u deo srca lako bi stale,

vračare meni tiho bajale,

da postanem kralj svoje mahale.

 

Al’ vidi čuda samo sam čovek

alavost ljudska buknu u meni,

pa neću skroman da budem dovek,

nek’ pustoš moja sva ozeleni.

Sva zlata sveta oči bi krale,

za moju krunu vile bi znale,

porušio bih sve ideale,

da postanem kralj svoje mahale.

autor

Jovica N. Đorđević

 

 

Писмо брату

Бато мој,
Све хоћу да се борим,
а не могу да уздржим сузе
Јао моје туге за братом!
Како је тешко кад свој за свога не зна!?
Време и догађаји тако су метули брану између нас.

Сећам се нечега што је било, из детињства
Безброј малих успомена на мах се јаве,
па и`чезну. Сећања нестају као живот
и осипају се као изгубљена срећа,
а живот се претворио у бескрајну молитву,
у вечно ћутање и тражење мира.
Трошан је пут наде клонуле душе

Oво уклето племе своје вериге воли
и своју патњу диже у небеса
Свака стопа ове земље је једно бојно поље
Земља – споменик, борбе очајне и дуге
Земља подвига у поразу

Ви сте страдалници у боју
нас овде убијају на спавању. Сан нам краду,
а не знају да то одавно нису снови
већ најгори кошмари
Повађени су многи прагови, угашена огњишта.
Замандаљена или разваљена врата.
Србија је преполовљена.
Сва се у несрећу завила.

Ово је време жена, плача удовица.
Нарицање је једина песма која се чује.
Црне мараме се не скидају.
Мати и ја, као две женске туге.
Од жалости никада се не огледамо у огледало
стрепимо од слутњи шта ћемо у њему видети.

Све је ове године добро понело
биће и вина и ракије, жеђ да ти угаси
и да има ко да пије.
Жито смо оврли, биће и леба
само да се вратиш,
па да ти сеја умеси погачу
већу од твоје највеће глади.

Кад узмогнеш, пиши, не часи ни часа.
Одагнај стрепње и црне мисли
злослутнице и обрадуј нас.
У вери и нади у скори сусрет
прими моје поздраве. Твоја сеја.

VIDOVDANSKA ZAKLETVA – Ljiljana Tamburić

VIDOVDANSKA ZAKLETVA

U meni kuca junačko srce, srce predaka davnih,
Biju mi damari kroz telo krhko, damari junaka slavnih…
U rukama mi, pero od orla, njime posvetu pišem,
Odajem poštu, svima onima, čijim plućima dišem…

Njihovu krv je upilo polje, iz njega božuri cvate,
Njihove duše viju se šumom i često se nama vrate.
Podižem čašu crvenog vina, nazdravljam Lazaru, caru,
Što diže Srblje na boj junački, zbog časti izgubi glavu.

Ispijam pehar iz kog je pio, u crkvi pričest primam,
Nosim u oku ponosa trunku, slobodno Kosovo snivam.
Na Vidovdan se vide sve rane, ali se sećanjem leče,
Ništa mi ne može, od zahvalnosti, tada postati preče.

Kruševac kliče sedam vekova, nebo se cepa na pola,
Srbija peva kosovske pesme, satkane od jada i bola.
Oblaci tamo, baš ovih dana, krvave suze liju,
Pravda i krivda, ljubav i mržnja, borbu istine biju!

A ja se danas u carskom gradu, zaklinjem svojom čašću,
Da svoje potomke, zadojiću, istinoljubivom strašću,
Da poje pesme vidovdanske, kite se božur cvetom,
Seme istine, pravde i prkosa da prosipaju svetom!

Ljiljana Tamburić

Suza

Pustih suze nek zauvek liju,

neću silom bisere da sputam,

da natope moju agoniju,

da je lakše nekako progutam.

 

Pijem suze one mene piju,

dodirom mi tužno srce truju,

od istine same sebe miju,

vapaj duše neće ni da čuju.

 

Kani suzo moj lik se ne stidi,

pa ureži brazdu ispod oka,

samo pazi da ona ne vidi,

koliko je rana mi duboka.

 

Kreni suzo pa zaboli snažno,

ionako sve je bilo lažno.

autor

Jovica N. Đorđević

( НЕ)ЗАБОРАВ

Не знам шта бих дао
да си сада овде,
и да могу твога
лика да се сетим.
Жао ми је што су,
нека драга лица
у једно се слила.
Ни сам не знам који
део сад да вратим.

Због тог бих морао
опет да те видим.
К’о несташна сена
да прођем крај тебе.
Да упамтим твоје
очи, тело, косу.
И на крају, да ти
вратим самог себе.

Snežana Popović – Bubi, a ko bi drugi

Bubi, a ko bi drugi

Pokloni mi davno,
vazduh koji dišem.
Detinjstvo uz tebe,
bezbrižno i lepo mi beše.
Od malih nogu,
lude bubice moje,
brige ti stvaraše.
Pamtiću zauvek
to naše vreme najlepše.
Godine što proleteše
i nikada više vratiti se neće.

Imaš mudrosti i dara,
da bez i jedne reči
moju ćud razumeš.
Po izrazu lica
i po boji glasa,
suštinu prepoznaš.
Vazda tvrdoglava bejah,
savete tvoje ne slušah.
Zalud beše trud majčinski tvoj,
uporno ja terah po svom.
Kažeš mi da je za mene uvek
otvoren roditeljski dom.

Male stvari tebi znače.
Što trenutke iskrene radosti čine.
Jedan od njih omiljen za tebe,
sladoled kod Muse beše,
kome se ko dete radovaše.
Jagoda,vanila,
ponekad pomešane obe.
Al nikako uspela nisi
i mene da privoliš.
Uz ono tvoje….Snežana….
Ti baš ne znaš da uživaš,
zato nemoj mene da nerviraš.

Kad telefon zazvoni,
znali smo ko će da se javi.
Pa Bubi-ko bi drugi!
Uzrečica tvoga zeta,
nepromenjena osta,
za sva ova prohujala leta.
Javi se kad stigneš…
Kažem…nemoj da brineš.
Polako vozi….nemoj da žuriš.
Ne leti po putu.
Ko majka svaka,
strepiš za svaku minutu.

Ponosna i jaka,
boriš se ko lavica.
pozavideti ti može i carica Milica.
Iako bolest ne čeka,
vreba te i viri iz mraka,
hoće da sakrije sunce iza oblaka.
Žuri da te od mene odvede,
ali nedam te jer znaš da volim te.
Ne predajem se, tražim ti leka.
Ma nije život par koraka,
nama treba mal meraka.
Bogu hvala, nečija si i ti baka!

Snežana Popović

Промоција две књиге у истом дану – Боривоје Бора Видојковић

После краћег затишја, 13. 5. 2022. године почeла је сезона промоција књига и поетско-музичких програма. А затишја није ни било када је у питању издавање књига. Напротив издавачка делатност била је у пуном замаху. Сада су (13. 5.2022.) посетиоци били у прилици да у Народној Библиотеци у Ћићевцу  погладају представљање књига Боривоја Боре Видојковића: “КАФАНСКИ ДРУГОВИ” и “ОЧЕВИ ОПАНЦИ” и одлучe се да обе прочитају. Драго ми је да ће наш члан Боривоје Бора Видојковић изашао пред Вас са две књиге у издању Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу, од којих је једна КАФАНСКИ ДРУГОВИ била номинована за НИН-ову награду… У програму су учествовали, поред аутора обе књиге Боривоја Боре Видојковића и писци рецензија Љубодраг Обрадовић и Томислав  Ђокић, као и Бранко Ћировић Ћиро и глумац Томислав Ђорђевић. У забавном делу програма наступили су: КУД Мореавац – ветерани, Љубиша Боровац – певач и Дејан Живковић – гитара. Интересантно је напоменути да је рецензент књиге “ОЧЕВИ ОПАНЦИ” Томислав Ђокић, својим приказом књиге и неких својих одокативних  примедби покренуо на крају промоције  низ реплика, пре свега самог аутора Боривоја Боре Видојковића, а затим и присутних гледаоца промоције,  а посебно интересантна је била реплика Синише Максимовића о радним акцијама.  Уосталом погледајте видео, фотографије и уживајте!