LEDENA PESMA – Ljiljana Tamburić

LEDENA PESMA

U meni Pesma, ko grudva snega
hladnoćom ledi dah,
od nje bih rado, ovog trenutka stvorila vulkanski prah.
Bolje da rečima raspalim vatru, pa nek izgorim i ja,
al nemam reči, toliko tople, ona to dobro zna.

Evo me, otvaram kožu i meso, da rukom zgrabim to zlo,
da ga iščupam, belo i podlo i da ga bacim na tlo,
da ga otopim, od njega stvorim, bar jedno kitnjasto slovo
i ono bi mi značilo više, nego ništavilo ovo.

Sve su mi reči, ledene igle, ovog novembarskog dana,
ne umem njima da vezem Pesmu, dok mi u grudima rana.
Izgubila sam od jutros luču, ne mogu stvoriti vatru,
sve moje stare žeravice, uspeše da se zatru.

A grudva raste, pritiska vene, koje plaču i mole:
Požuri, hajde, u tebi žive patuljci koji te vole!
Olovku mrvim da od nje stvorim malu grafitnu česmu
pa da iz straha, što me sad ledi, istočim ovu Pesmu.

Ljiljana Tamburić

SAOSEĆAM – Ljiljana Tamburić

SAOSEĆAM

Saosećam…
Sa muškarcima koji su do šezdesete bili u senci oca
Sa ženama koje se nisu ostvarile kao majke
Sa decom u kandžama pedofilnog lovca
I onima kojima niko nije čitao bajke.

Saosećam …
Sa herojima čija su tela na polju kljucale vrane
Sa domaćinima čiji su sinovi postali ubice
Sa kraljevima koje su sa prestola zbacile budale
Sa kurvama kojima niko nije video lice.

Saosećam…
Sa mudrima u društvu nepismenih lajavaca
Sa siromašnima u službi bahatih lopova
Sa iskusnima u poslu sa grupom balavaca
Sa vernicima sa neverujućim popovima.

Saosećam…
Sa neostvarenim i izgubljenim talentima
Sa nikada pročitanim dobrim pesnicima
Sa nezaposlenim asistentima i docentima
Sa gladnim i promrzlim beskućnicima.

Saosećam…
Sa glumcima što zaboraviše tekst na pozornicama
Sa kopačima grobova jer žive na kontu smrti
Sa zavisnicima o kocki u kockarnicama
Sa maratoncima palim na završnoj crti.

Saosećam…
Sa radoznalcima što gledaju u tuđe prozore
Sa onima što ne vide lepotu u malim stvarima
Sa putnicima što im mučno da čekaju vozove
Sa ljubavnicima podleglim fizičkim čarima.

Saosećam…
Sa duhoklonulima bez starih prijatelja
Sa proteranima sa rukama u džepovima
Sa iskrenima pred bandom glasnih hulitelja
Sa ljudima koje će obeležiti čipovima.

Ljiljana Tamburić

JAČA OD BOLA – Ljiljana Tamburić

JAČA OD BOLA

Spolja sam slična staklenoj perli, al od granita sam jača
sve moje radosti, biseri beli, krase zidove plača
još dok sam bila zrno života nebo mi nacrta pol
majčinski kod mi u pupak stavi i recept leka za bol.

Mesec mi čupa sferu iz tela, dok plimu poklanja vodi
pulsira svemir unutar mene, ko da će da se rodi
moja se snaga predaje bolu, te jauk puštam u prazno
kad me poslednji trzaj napusti, prestaje da bude važno.

Stvorena jesam od muškog rebra, i tanka sam kao prutić
biće sam kome sloboda treba, vera u Boga i krstić
kao Brunhilda nekad sam jaka, i nosim se sa olujom
čuvam svoj porod na trepavici, dok spavam s crnom gujom.

Šakama stežem varljivo vreme, ko pesak pun dragulja
spašavam kuću i okućnicu ispred klizišta mulja
možda sam lakša od pera ptice al imam na sebi trnje
beli sam krin u polju makova a oči mi od noći crnje.

Zvezda mi pali slaba ramena, dok me upija trava
nebo se ruši u moje ruke dok mi tu čedo spava
Sveta me Majka odozgo gleda, šapuće: ” Ne brini kćeri
snaga se ženska, verom i nadom, a duša ljubavlju meri.”

Kad mi se poslednja kapljica znoja slije niz hladno čelo
i kad me pokrije na večnom putu tanano platno belo
svetleći snopovi iznad mog tela vinuće me međ svice
mlečne će kiše politi kosti, iz njih će iznići klice.

A iz tih klica porašće biljke i biće ženskoga roda
U njima jezgro za novi život s magijom majčinskog koda
uzalud ničiji život ne prođe, u Božjoj knjizi smo slova
Iz mene žena raspeta kliče: Jača sam od svakog bola!

Ljiljana Tamburić

CRNA – Ljiljana Tamburić

CRNA

Pio sam neku brlju što hvata, nisam osećao tlo
Da je te noći susreo nisam, ne bih dotakao dno.
Dal sam je samo sanjao pijan, il stvarno susreo tad
Misli mi njenim likom se boje, a nisam više baš mlad.

Nad rekom leteše beli leptiri, a voda meka ko svila
Na obali se pojavi senka, ko neka crna vila.
Za uzde vodi srebrnog konja, i dade mu da pije
Ponoćnim senkama iscrtana, sa ovog sveta nije.

Padoh u žbunje, sav se izgrebah, ona mi priđe bliže
Nasmeja mi se tačno u lice, krv mi s obraza liže
Upališe se ugljeni zgasili iz očiju joj tamnih
Osmeh se razli u svim bojama preko usana plamnih.

Uvojci rusi, plešu po koži, ubiše Boga u meni
Iznad nje vrba od stida suzi, i mesec se rumeni
Potiljak, pun mi znoja i srama, gušim se, kratko dišem
Bronzano telo u svoj nagoti, iznad moga se njiše.

Ciganska krv joj venama struji, sa nekom čergom stiže
Nijedna žena do toga sumraka duši mi ne beše bliže
Kao da nekom vražbinom jakom, veza mi ruke i usta
Divljom lepotom um mi očara, ah, ostala joj pusta.

Pa me odbaci ko bajat hleba i u reku se baci
Za njom se lišće sa vrbe strese, ko skupi srebrnjaci.
Ispliva tamo pod vodopadom, telo joj crna bista
Sebi u grlo prosipah reči, “bejbi, hasta la vista”.

Uzjaha konja ko beli oblak, pa se uvi ko zmija
Onako gola, sjajna i mazna, još mi u oku klija
Čujem još praporke beloga konja, i potmuli mu kas
Trgoh se, iz sna, kao iz transa,
mokar ko ničiji pas.

Ljiljana Tamburić

ЛЕТО КУЛТУРЕ 2023. – Рибарска Бања – ПоезијаСРБ

У оквиру Лета културе 2023 у организацији Рибарске Бање у конгресној сали, одржан је 31. 8.2023. године поетско-музички програм Удружења песника Србије – ПоезијаСРБ са седиштем У Крушевцу. Комплетну иницијативу, припрему и реализацију маестрално је одрадио Милосав Ђукић Ђука. Учествовали су песници: Милосав Ђукић Ђука; Љубодраг Обрадовић; Љиљана Тамбурић; Снежана Поповић; Јована Марковић; Живомир Миленковић Жића; Боривоје Бора Видојковић и Бранко Ћировић Ћиро. У музичком делу програма наступили су чланови бенда: 2+2: Ивица Јовановић Шљива и Иван Ђука Ђукић. Певао је и вечерас надахнути Милосав Ђукић Ђука. Још једно прелепо вече, које је било идеални спој поетске речи и одличне музике за бројну публику, а које је одлично водио и уредио Милосав Ђукић Ђука.

Настави са читањем “ЛЕТО КУЛТУРЕ 2023. – Рибарска Бања – ПоезијаСРБ”

СВА БОЖЈА НЕБА – Љиљана Тамбурић

СВА БОЖЈА НЕБА

Са врха своје планине, подижем главу ка Богу
А горе крст се пружа на четири стране света
Саставила бих небеса, у једно, само да могу
Но можда би се тако, направила већа штета.

Гледам у северно небо, изнад дубоких фјордова
Јаки јутарњи мразеви ломе рогове ирваса
поларна светлост по некад обоји улице градова
Лове смрзнути рибари, морем пуним сирена.

Црне се дани месецима, и предуго трају ноћи
Огледају се на небу људи хладни и бледи
У другој половини, од светла заболе очи
Али се никад, због тога, са другим мењали не би.

Иза себе погледам претопло небо југа
Под њим се жедна деца моле за капљицу воде
Са тропских облака, тешких, капље дубока туга
Док на плажама, странци, живе у свету моде.

Пустињски ветрови носе песак преко оаза
Па и на наше главе падају жуте кише
Док црна лица још носе печат друштвеног јаза
Ватрени зраци сунца пеку све више и више.

На западу се пали црвена боја пакла
Док гута сунчану лопту, у себе увлачи дан
Сва људска злоба, под небом, западним, већ се дотакла
И слику света зло је ставило у црни рам.

Тамо је одавно нешто умрло и сада трули
Задах се осећа ево и овде где ја стојим
Свачију кожу би запад на живо да огули
И да свачије дете безочно правно присвоји.

Насупрот њему, видим, небо источно, светло
Док роса свежином поји нови сунчани дан
Мирише поднебље, чудно, на нешто лепо и свето
Као да људе чека давно жељени сан.

И Свето писмо нам каже, истину једину ову:
С истока доћи ће правда, пролиће доброту на нас
Дојахаће, небом, Михајло, на белом, светлећем коњу
Његове небеске коњице, ево, већ чујемо кас.

Љиљана Тамбурић

SAD IH SE NIKO NE SEĆA – Ljiljana Tamburić

SAD IH SE NIKO NE SEĆA

Kao strašila, krive se, zidovi rušne kuće
Mesec protinje pipke, kroz grede na starom tavanu
Još se po malo naziru, pleva i suvo pruće
I žuta zemlja, stoletna, stucana kao u avanu…

Na vlažnom zidu letva, sa deset krivih eksera
Na jednom radnički kačket i štap od grane cera
Na drugom, tkanica, torba, masna i poderana
Preko nje žičana drška i fitilj od fenjera…

Na drugom zidu pauci, ispleli zavesu belu
Ispod nje sva u prašini, visi slika s venčanja
Umilno, baba se smeje u mladenačkom velu
Sa fotofrafije, koja, propala, viri iz rama.

Na slici crno beloj, sivilo prekrilo lica
Samo su malo, roze, ostale babine usne
Od svečanog odela, jedva se nazire skica
Dedini brkovi crni i veđe debele, guste…

Deda pod ruku drži mladu i bujnu snašu
Venac joj krasi čelo i kosu ispletenu
Ona je nana, majka, za familiju našu
Nosila na sebi, kuću, odavno napuštenu.

Duga haljina, bela, čednost je njenu krila
Deda joj beše ljubav još iz detinjstva rana
S njim gnezdo puno ptića u siromaštvu svila
I celog veka bila deci i kući brana…

Sad ih se niko ne seća, potomci žive daleko
Sliku će odneti vetar, u kovrag jednoga dana
Možda će zaraslim putem kad prođe slučajno neko
Videti prošlost kuće na crti nebeskog dlana…

Ljiljana Tamburić

OVO NAM NIJE OD BOGA – Ljiljana Tamburić

OVO NAM NIJE OD BOGA

Usud se sprema strašni, nebom se valjaju stene
Na zlo miriše dan

Veče se sumraka plaši, strepnja pala na mene
I znoji mi se dlan

Neki oblaci grdni nad gradom grotlo prave
Paklena vidim mu usta

Iz njih glasovi čudni ko da su prepuni lave
Ostaće zemlja pusta

Ko nam to gasi sunce, kao dogorelu sveću
Kad još nismo za grob

Ko strašne sumnje zrnce, baca na zemnu sreću
I prevrće nam drob

Nekog ludila ruka, meša sa Satanom karte
I bije kao grom

Velika neka muka, veća od vojske Sparte
Nad nama pravi lom

Ovo nam nije od Boga, mi smo od njega porod
Imao put je za nas

Dao nam telo od svoga, genetski, životni kod
I veru kao spas

Ljubav pokaza svima, suze, radost i smeh
I mnogo lepog još

No promeni se klima, podmesti neko nam greh
Čovek postade loš

Evo osećam nebo, kako na glavu mi pada
Plašim se da je kraj

Dajte mi makar placebo, mnogo je ovog jada
Gde nesta zemaljski raj

Ljiljana Tamburić

ПРВА РЕЧ – Љиљана Тамбурић

ПРВА РЕЧ

На трепавицама ми стихохваталице разапеле коралне љуљашке
Под капцима, поља матичњака успављују преморене видике

Очи, огледала за модра језера, горка од отровног мастила
По њима пливају беле гуске с перима тешким од стихова.

Уместо образа, ружичасти облаци упијају сузе плачљивице
Из грла се чује тек по која нота од омамне туђе неке песме

Збуњено се превијам стискајући руке под ребрима
Мало ми само ваздуха треба да кажем Прву реч

Ругалице ми под вратом критикују нерођене планове
Где да одбацим кожу а да је вукови не растргну.

Љиљана Тамбурић

ПОЂИ САДА – Љиљана Тамбурић

ПОЂИ САДА
(Посвећено последњем чувару Српског војничког гробља на Зејтинлику)

Начас застаде ветар и умуче шум зелених чемпреса
над хумкама на војничком гробљу…
Преврнуше се бели крстови и оживеше имена са камена…
Отворише се гробови и полетеше беле птице у небо…
У кљуновима им реликвије скупљане годинама
и спискови страдалника са фронта…
Машу њима и терају зле силе са умирућег тела последњег чувара…
Наричу шапатом, скоро безгласно:

Не остављај нас Ђорђе!

Навикли смо на тебе…
Бат твојих корака познајемо…
Одзвања од јутра до мрака у ритму химне “Тамо далеко”.
Будиш нас и успављујеш миром који шириш док нам шапућеш имена…
Понос и достојанство надвија се над Зејтинликом
док отвараш спискове и тражиш презимена предака
на крстовима и плочама…
И ти си део нас…
Растао си заједно са нашом славом
на јунаштву деде Саве
и уз скуте оца Ђуре.
Живео си удишући мирисе душа страдале браће …

Не остављај нас Ђорђе…

Долазиће Срби, Французи, Италијани, Енглези и Руси…
Долазиће унуци, праунуци и чукунунуци
и доносиће грумење земље
а враћаће сузе и тугу, понос и захвалност…
Питаће: ” Где је старина у војничком оделу?”

Ништа више неће бити исто…

Леђа су ти савила одликовања и ордење
које си поносно носио на грудима.
И Мајка Србија међу њима…
Полако ти се тело савијало
и срце бивало све ближе земљи
из које су те звали наши преци…
Стекао си славу,
ништа мању од њихове…
Солунски чувару српске историје…
Понеше те анђели овде настањени,
а придошли ношени ратним вихором
са њива, из сеоских средина, остављајући уплакану нејач и гробове очева…
Шетао си алејом страдалника јер је она, једино твоје двориште.
Седео си у хладовини хиландарских зимзелена
и слушао ратне приче
што их је фијук ветра разносио
из костију скупљених по грчким врлетима…

И сваког дана пребирао си по успоменама
од којих су сазидани зидови у капелици,
гледао си у лустер од метака са Кајмакчалана,
израђен у облику српског грба…
Био си поносан на то светло што је обасјавало маузолеј јунака…

Сада постајеш свитац који ће летети између гробова
јер они су постали твоја оставштина…
Не иди Ђорђе…
Зову те птице што су са капелице летеле Европом
проносећи славу и хвалу…
Дочекивао си и испраћао госте до капије
Ти највећи Србине, душечувару…
Примају те твоји преци и бранитељи отаџбине
као најдраже друштво…
Пођи сада…
И чувај, тамо иза границе овог света
највредније што је Србија икада имала:
Храброст да прсима својим голим
брани оно што је свето…

Љиљана Тамбурић