Pesma meseca: maj 2023. *Jasmina Dimitrijević

 

DEDINI OPANCI

Prohujala mnoga leta, al` secanja vecno žive,
zov detinjstva prkosi im pa me srce tamo nosi.
Gde ostala draga kuća, gde su rodne nase njive,
proplancima  livadice gde trčasmo nekad bosi.

Lutanja je bilo dosta, rodnoj grudi hrle noge,
al’ taraba porušena, kapija je pala stara.
Mala kuća oronula uspomene čuva mnoge,
na basamku dragi deda ko da jošte tu odmara.

Oko mene svuda pustoš, stara trešnja osušena.
Nekada sam tako srećna plodove joj ubirala.
Verala se po njoj deca, behu lepa ta vremena,
sada suva samo pati, što imala tad je dala.

Muk, tišina oko mene, nikog nema da me čeka.
Samo cvrkut neke ptice u strehama što se skriva.
Od rastanka prohujalo skoro pola moga veka,
pa se pitam što je tako, dal` sudbina možda kriva.

Šetajući tom pustoši do bačvare dođoh male.
Stakla na njoj polupana, al` vremenu još prkosi.
Od kad dede nema više paučine carevale,
dugačke mi njine niti zaplesale svud po kosi.

Ustajali teški vazduh i memljivost neka vlada.
Palim sveću da osvetlim i razgrnem teret mraka.
Telo titra ko plamičak, malaksalost mene svlada,
bolna  prošlost pritisnula moja pleća sad nejaka.

Sve je isto kao što je dragi deda ostavio.
Iz prošlosti ko da  bačvom još se miris vina širi.
Sa tim vinom na svakoj je svetkovini nazdravio,
a sada je  nastanili sirćetare i leptiri.

Plamičak dok još zadnji izdišući dogoreva,
cijuk miša iz tog mraka u sadašnjost vrati mene.
Gorke suze krenule bi, al` im duša odoleva,
videh tada opanke mu tu odavno ostavljene.

S bolnom ranom usred grudi uputih se kroz dvorište.
I komšijska vidim vrata već odavno zatvorena.
Pa mi jadna duša moja samo nešto jošte ište,
da ko nekad u ognjištu bude vatra upaljena.

I dok tako stojim nemo po daljini pogled luta.
Kraj Morave što krivuda nekad naša njiva bila.
I sada sam poželela da je vidim zadnjeg puta,
k`o mala sam tako često njoj sa dedom odlazila.

I vrnuh se po opanke što je nekad obuvao
i po putu raskvašenom uputih se drumom znanim.
Tek sada shvatila sam da je amanet meni dao,
kada njega nema više rodnu grudu ja da branim.

Prepoznajem našu njivu, al’ strnjište na njoj ravno.
Zalutala jedna vrana uzaludno zrnje traži.
A sećanje probudi se kad bejasmo tamo davno
ostavljali strašilara na vekovnoj mrtvoj  straži.

Jos tužnija no što bejah ponovo se kući vratih.
Katanci su zatvoreni i boli su zaključani.
I tek tada suze pustih jer nesrećna sada shvatih,
da u blatu pokraj puta su  opanci mi ispali.

© Jasmina Dimitrijević, Srbija

Poštovani prijatelji lepe pisane reči. Dugujem vam samo jedno pojašnjenje, a to je: da  jedan autor može imati izabranu samo jednu pesmu u jednoj kalendarskoj godini. Znam da će neki reći da je to nepravedno,  jer zaista stižu izuzetno kvalitetne pesme od istih autora, ali je pošteno i da svi autori dobiju  šansu i prostor za eventualni izbor u konačnom odabiru pesme godine.  Nadam se da će te imati razumevanja za ovakav pristup izboru pesme meseca, jer konačno kvalitet uvek nađe svoje mesto.  Naravno, biće od koristi svako vaše mišljenje pa bilo ono saglasno ili protivrečno  dosadašnjem načinu izbora.  Sa najvećim poštovanjem svima koji pišu, šalju i prate sajt “POEZIJA-SRB” sa sedištem u  Kruševcu.                                                                                                                                               *Odgovoran za izbor pesama u 2023. godini

                                                                                                    Dragojlo Jović

 

DEDINI OPANCI – Jasmina Dimitrijević

DEDINI OPANCI

Prohujala mnoga leta,al` secanja vecno žive,
zov detinjstva prkosi im pa me srce tamo nosi.
Gde ostala draga kuća,gde su rodne nase njive,
proplancima  livadice gde trčasmo nekad bosi.

Lutanja je bilo dosta,rodnoj grudi hrle noge,
al taraba porušena,kapija je pala stara.
Mala kuća oronula uspomene čuva mnoge,
na basamku dragi deda ko da jošte tu odmara.

Oko mene svuda pustoš,stara trešnja osušena.
Nekada sam tako srećna plodove joj ubirala.
Verala se po njoj deca,behu lepa ta vremena,
sada suva samo pati,što imala tad je dala.

Muk, tišina oko mene, nikog nema da me čeka.
Samo cvrkut neke ptice u strehama što se skriva.
Od rastanka prohujalo skoro pola moga veka,
pa se pitam što je tako, dal` sudbina možda kriva.

Настави са читањем “DEDINI OPANCI – Jasmina Dimitrijević”

NOĆNA MORA – Jasmina Dimitrijević

NOĆNA MORA

Sapliću me noci i pijane zore,
ogrnuta plaštom kao avet lebdim.
Pritisle mi pleća neke teške more,
snoviđenjem grešnim nesrećna se ledim.

Huk omrzle sove nekuda me vodi,
ali na tom putu putokaz ne stoji.
Nasukana  lađa što u bezdan brodi,
dok se dan pojavi svaki minut broji.

Sumaglica čudna, sunce se pomalja,
ali su i jutra sumorna i bleda.
Mučim se k`o neka začarana švalja

što od tankih  niti život svoj ispreda.
Da li sudbu moju sami đavo pravi,
kada svi su budni meni se san javi?

Настави са читањем “NOĆNA MORA – Jasmina Dimitrijević”

KAD SEĆANJA NAVRU – Jasmina Dimitrijević

KAD SEĆANJA NAVRU

Primiče se jesen mog burnog života,
negde u dnu duše prebiraću rane.
Setiću se tada i onih lepota,
kad’ sam uz muziku ispraćala dane.

Proleća i leta gasnu mi lagano,
na ognjistu hladnom nema više žara.
Kroz okno života davno polupano,
sada pozna jesen samnom razgovara.

Tihi vetar s juga ponekad mi svrati,
promrzlo mi telo za čas tad ugreje.
Pa me svojim daškom u sećanje vrati,

kada su mi laste pohodile streje.
Ali ,svako vreme svojih čari ima,
kada nema bure,dobra je i plima.

Настави са читањем “KAD SEĆANJA NAVRU – Jasmina Dimitrijević”

OMAŽ LJUBAVI – Jasmina Dimitrijević, SRBIJA

OMAŽ LJUBAVI

Nacrtaj mi jedan osmeh na lice,
reci da me voliš.makar bila laž,
tepaj k`o nekad ” moja golubice”,
podarimo ovoj ljubavi omaž.

Duša mi odavno rastanak sluti,
u grudima bol neprebolna stoji.
Čudni su nekada životni puti,
kad` se zadnji minut ljubavi broji.

Gledam ti u oči,iako boli,
tražeći u njima još ljubavi plam.
Izgubih onog koga srce voli,

a htela sam celi život da ti dam.
Sa čašama vina proslavimo kraj,
poljubi me još jednom za oproštaj.

Настави са читањем “OMAŽ LJUBAVI – Jasmina Dimitrijević, SRBIJA”

OMAŽ LJUBAVI – Jasmina Dimitrijević

OMAŽ LJUBAVI

Nacrtaj mi jedan osmeh na lice,
reci da me voliš.makar bila laž,
tepaj k`o nekad ” moja golubice”,
podarimo ovoj ljubavi omaž.

Duša mi odavno rastanak sluti,
u grudima bol neprebolna stoji.
Čudni su nekada životni puti,
kad` se zadnji minut ljubavi broji.

Gledam ti u oči,iako boli,
tražeći u njima još ljubavi plam.
Izgubih onog koga srce voli,

a htela sam celi život da ti dam.
Sa čašama vina proslavimo kraj,
poljubi me još jednom za oproštaj.
Настави са читањем “OMAŽ LJUBAVI – Jasmina Dimitrijević”

BAJKA O LEDENKU – Jasmina Dimitrijević

BAJKA O LEDENKU

Sneg je danima padao.Krupne pahulje su se poput zvezdica prosipale sa
neba,kao da ih je neka čarobna ruka otuda bacala.Iako je bilo hladno
sva ta belina imala je svoje čari. Malo selo pod tim belim pokrivačem
izgledalo je kao iz neke bajke.Samo su se iz odžaka put neba dizali
plavičasti tragovi dima,koji su bili dokaz da je u tim malim kućama
pucketala vatra.Koliko su stariji meštani bili razočarani zbog
hladnoće,toliko su se deca radovala obilatom snegu i čekala pa prestane
da pada da bi krenuli sa zimskim vragolijama. Sa nestrpljenjem su
dočekali i taj dan i veseli istrćali iz kuča.Kao po nekom dogovoru sa
svih strana uputili su se do obližnjeg jezera koje je bilo toliko
zaleđeno da su se bezopasno mogli igrati na njemu.Nije bilo kraja
njihovoj sreći. Klizali su se,grudvali po zaleđenoj površini i izvodili
razne vratolomije.Mokri bi dolazili kući gde su ih roditelji korili
zbog toga,ali bi ponovo sledećeg dana trčali do jezera.

Настави са читањем “BAJKA O LEDENKU – Jasmina Dimitrijević”

NAŠE SVETILIŠTE – Jasmina Dimitrijević, Srbija

NAŠE SVETILIŠTE

Jošte cvile mrtve duše iz grobova i još pate.
Pritiska ih zemlja crna,još ih muče crni jadi,
kada bi se mogli dići tamo gore da se vrate,
pa da stanu pred zlotvorom što se novom krvlju sladi.

Teška im je zemlja pusta  pozobala srećne sane,
a grobovi ko okovi još čuvaju njine kosti,
kad bi moglo bar jos jednom da ožive one dane,
da ne daju toj zveradi da se svetom krvlju gosti.

Da pomognu da oživi zemlja naša poharana.
Da đavola oteraju sa ovoga svetilišta,
prestala bi da ih boli i ta ljuta čemer rana,

a vatra će da pucketa na Kosovu sa ognjista
Tad ne cvile iz grobova,svete duše tad ne pate,
nije zalud njina žrtva zlotvori će to da shvate.

Настави са читањем “NAŠE SVETILIŠTE – Jasmina Dimitrijević, Srbija”

TRAG OD VINA – Jasmina Dimitrijević


TRAG OD VINA


Na haljini staroj bledi trag još stoji,
gde kapljica vina prsnula je jedna.
Ta crvena mrlja godine mi boji,
tad sam bila mlada, nevina i čedna.

Dopuštala mladost da je srce vodi,
pijana sam bila od sreće, il vina.
Gledala u oko što ko melem godi,
vezala nas ljubav, nada, il sudbina.

Plesala je mladost, sve do zore rane,
uz sanjive zvuke, božanskoga mira.
Molili smo jutro da još ne osvane,
dok je tekla ljubav kraj starog klavira.

Sa setom se pitam gde nestade nada,
dok srebrne niti spavaju u kosi?
Gde je onaj zanos i naivnost mlada,
gde nestade vreme što snove donosi?

Još haljinu čuvam, zbog fleke od vina,
sasušena mrlja s prošlošću me spaja.
Čujem iz nje zvuke setnih violina,
sa tugom   se sećam obećanog raja.
Настави са читањем “TRAG OD VINA – Jasmina Dimitrijević”