JOŠ MOJSINJEM ZVONE ZVONA
Zakrilile crne ptice rodnu grudu sinaita,
zlotvor jači došao im, što se s njinom verom kosi,
smerno ćuti u svom jadu, svaka duša ponosita
ali iz nje čast i ponos, junači se i prkosi.
Po kamenju već krvavom, kolona se tiho kreće,
ispred sebe vide jade, vide pretka gde krvari.
Uzdaše se u svog Boga i u seme ljudske sreće,
sad im ovde u bespuću društvo prave lešinari.
U čistoti svojih duša, nisu znali šta se sprema,
molili se dragom Bogu, o slobodi snove snili,
saznali su da bezbožnik, u grudima srce nema.
Pre polaska ikone su od zlotvora dobro skrili.
Iscrpljeni, gladni, žedni do gore su jedva došli.
Cvrkut ptica i šum reke s njima sada razgovara.
Pomisliše u tom jadu, da su stigli gde su pošli,
dok zaneti tako stoje starac jedan progovara.
Draga braćo napaćena, radujmo se ovom raju.
Ova naša sveta gora utočište nama nudi.
U rajskome ovom vrtu, neka sada svi to znaju,
napravimo svetilišta i budimo časni ljudi.
Kao majka prvo čedo, primila ih sveta gora..
Morava im vodu dade, u planini bilo građe.
Zidali su i gradil od osvita ranih zora,
crkve što su napravili, poništi im svo beznađe.
Mi smo sada na Mojsinju, gde baciše seme oni,
nihova je bosa noga ovom gorom koračala..
Prohujalo mnogo dana, al još gorom zvono zvoni.
Krvava je svaka stopa, našu vera sačuvala.
Niz padine južnih strana, sneno potok sad žubori,
bistra voda kao suza, pesme peva dok se sliva
mnogo ima ruševina, na Mojsinskoj svetoj gori
mnogo ima naših duša, svaka slatke snove sniva.
© Jasmina Dimitrijević
U ČAST PREDSTOJEĆEG DRUGOG MEĐUNARODNOG SABORA MOJSINJSKA SVETA GORA MOJA PESMA SPECIJALNO NAPISANA ZA TU PRILIKU