Ti i ja (gdje je početak a gdje kraj?)

Ti i ja (gdje je početak a gdje kraj?) Da bi se našao uzrok nečemu što se događa, potrebno je tragati pažljivo i istrajno. Potrebno je vratiti se početku. Ali problem je u ovoj situaciji u kojoj se mi nalazimo u tome što nisam siguran gdje je početak. Da li je početak onaj dan, februarski … Настави са читањем “Ti i ja (gdje je početak a gdje kraj?)”


Ti i ja
(gdje je početak a gdje
kraj?)

Da bi se našao uzrok nečemu što se događa, potrebno je tragati pažljivo i istrajno. Potrebno je vratiti se početku. Ali problem je u ovoj situaciji u kojoj se mi nalazimo u tome što nisam siguran gdje je početak. Da li je početak onaj dan, februarski 2006 godine, kada si mi poslala poruku i kada sam osjetio,
ono tajanstveno strujanje koje me ni danas ne napušta ili je početak negdje
daleko u prošlosti, daleko vijekovima, milenijumima. Da li je početak u nekom dalekom sazviježđu, u nekom svijetu udaljenom tamom svemira od nas stotinama hiljada svjetlosnih godina. Kada bih znao odgovor na to pitanje, sve bi bilo lakše, jednostavnije. Objasnio bih sebi a i tebi zašto smo tako brzo nakon prvog kotakta osjetili ljubav, objasnio bih nam što je to tako naglo planulo u nama, taj plamen koji nas, iako ti to želiš potisnuti, grije i danas
i grijaće nas još dugo. Koliko dugo? Do kraja ovog života sigurno, a ako je početak negdje daleko u prošlosti, onda još dugo u budućnosti. Još ćemo se mi susretati i rastajati. Još ćemo tražiti jedno drugo u vremenu i prostoru koji je ispred nas, nedostajaćemo jedno drugome, nedostajati više nego bilo ko drugi što bi nam nedostajao, jer mi smo vezani nekom magičnom silom. Mi smo se poznavali i prije nego smo znali da postojimo, da živimo. Poznavali smo se i komunicirali nekim, samo našim mislima poznatim komunikacijskim sistemima, tražili smo se znajući da ćemo se jednog dana pronaći. Znajući da će se to dogoditi, jer je to predododređeno našim postojanjem. Kako je to moguće? Tajnu nismo otkrili, niti ćemo kada otkriti kako je to moguće ali znamo da je to tako. Znamo da je tako bilo i da će tako biti i dalje. Sve ovo što se sada događa to je samo jedna epizoda našeg trajanja, jedno poglavlje u romanu naše vječne veze. Znam da sada ništa ne mogu promijeniti, jer tako mora biti. Znam da si ti uplašena svim što se događa oko nas, ali i da se boriš da ne pokažeš taj svoj strah. Pokušavaš sebi a i meni objasniti da nema drugog rješenja, da tako mora biti a negdje u dubini svoje duše želiš da bude drugačije. To te plaši, ta podvojenost površine i unutrašnjosti tvoje. Jer površina racionalnošću vrši pritisak na unutrašnjost, na onu suptilnu dubinu duše koja je svjesna da nije kraj i da ne može biti kraja ovoj vezi koja traje ko zna koliko dugo, uvijek počinjući od neke nove tačke. Da, od neke nove tačke jer je početak vrlo daleko. Inače kako objasniti tu bliskost, to mistično međusobno poznavanje i prije nego što smo se sreli. Znali smo jedno drugo toliko dobro da nam nije bilo potrebno vrrijeme da se upoznajemo, trebali smo samo da se nastavimo voljeti tamo gdje smo nekada stali. Svjesni smo oboje toga da se naša veza ne može prekinuti izjavama da je gotovo, da nema više veze i da je kraj. Ako je kraj, ako nema više veze, zašto postoji potreba da komuniciramo, da nastavimo ono što smo počeli ali u drugoj formi, pritisnuti bremenom sadašnjosti? Zašto onda postoji potreba da se ne izgubimo, da ne nestanemo u sivilu današnjice? Nemam odgovor na to a vjerujem da nemaš ni ti.
U stvari imamo odgovor, no ti se plašiš tog odgovora a ja ga ne želim forsirati, radi tebe, da tebi ne nanosm bol. Nešto što je počelo tako davno, ne prekida se u par mjeseci ili godina, to nastavlja da traje unatoč teškoćama na koje se nailazi.
Tako je bilo i tako će biti, vrijeme će to pokazati. Suština naše veze nije u fizičkom kontaktu između nas, ona je na daleko višem nivou i zato se ne može uništiti fizičkoim prekidom, toga sam svjestan a vjerujem i ti. Mi smo pripadali jedno drugom, davno prije nego što smo se spojili fizički, u jednom biću sa dvije duše koje su se razdvojile i tražile se. I kada se sada fizički ne budemo spajali naše će se duše tražiti i dalje, nedostajaće jedna drugoj. One će komunicirati kao što su to radile i ranije, samo sada u ovom životu uz saznanje da postojimo, da živimo i da tako mnogo nedostajemo jedno drugom. Što god da uradimo, kako god da pokušamo da nestanemo i da ne znamo jedno za drugo mi ćemo ipak znati, mi ćemo osjetiti jedno drugo kao što smo to osjećali i ranije,kao što to osjećamo i sada.
Naše biće pulsira, u njemu se naše duše udaljavaju i približavaju i kad dođe trenutak nabijen energijom privlačnosti, spoje se i tako bitišu skupa.
Svjesna si toga isto kao i ja. Mi smo neuništivi, šta god da se dogodi.
Kad to prihvatiš kao što to shvataš, tvog straha će nestati kao što je nestalo i mog koji me je u samom početku blokirao sve dok nisam vidio tvoje oči i kroz njih tvoju dušu predivnu. Neću ti govoriti kako da se ponašaš, neću ti govoriti šta da radiš jer ti i sama znaš sve to. To će samo doći onog trenutka kad uvidiš da drugačije ne može biti. Da li će ovozemljski problemi današnjice sve to odgoditi na duže vrijeme? Ko zna, možda. Ali u poređenju sa neograničenošću vremena, to je samo tren.

Dani bez tebe

Dani su postali bez tebe od noći tamniji, najtopliji ljetnji biće od zimskih hladniji.   Umjesto osmijeh grč je gorčine, samoća kao sudbina čeka i noći studene, to život će biti bez tebe.   Prolaziću kroz tamu samoće, misli će grijati uspomene na tvoje usne medene. Svjetlosti nema, samo uz ljubav tvoju ona mi doće. … Настави са читањем “Dani bez tebe”

Dani su postali bez tebe

od noći tamniji,

najtopliji ljetnji biće

od zimskih hladniji.

 

Umjesto osmijeh

grč je gorčine,

samoća kao sudbina čeka

i noći studene,

to život će biti

bez tebe.

 

Prolaziću

kroz tamu samoće,

misli će grijati uspomene

na tvoje usne medene.

Svjetlosti nema,

samo uz ljubav tvoju

ona mi doće.

 

Živjeću

sa ljubavlju svojom

do kraja to znam,

jer tebe jedino volim

i vječno voljeću

iako biću sam.

Ja neću ljubiti više – Božo Popadić Aktus

Ja neću ljubiti više Što si se srce stislo, šta mi te tako muči, zar dosad u životu nikada gubilo nisi? Možda je toga i bilo al’ boljelo ovako nije, jer nikada tako jako ne zavoljeh ženu prije. Ne mogu preboljeti nikad, pa što god samnom bilo, da više mi neće reći “Volim te moje milo” Znam … Настави са читањем “Ja neću ljubiti više – Božo Popadić Aktus”

BozoAktus

Ja neću ljubiti više

Što si se srce stislo,
šta mi te tako muči,
zar dosad u životu
nikada gubilo nisi?

Možda je toga i bilo
al’ boljelo ovako nije,
jer nikada tako jako
ne zavoljeh ženu prije.

Ne mogu preboljeti nikad,
pa što god samnom bilo,
da više mi neće reći
“Volim te moje milo”

Znam srce moje bolno
da ne možeš
prestat’ da voliš,
zato ćeš da me mučiš,
vječno zbog nje da boliš.

A duša ranjena moja,
spremna je da se seli,
poslije ljubavi izgubljene
neme ni ona više čemu
da se raduje, veseli.

Tješe me, lakonski vele,
postoje žene druge,
no uzalud sve im to je
kad usne njene žele.

Ja neću ljubiti više,
poslije nje žene druge
radije ću ostati vječno
u zagrljaju samoće i tuge.

(C) Božo Popadić Aktus

Ovo nije kraj

Ti… očima zatvorenim pratiš pokrete usana na usnama… Ja… usnama dodirujem vrhove tvojih trepavica, dah tvoj na vratu osjećam… Mi… u snu koji traje, snu što budi osjećaje zaspale u vremenu, još od davnina… Ti i ja, mi trajemo sanjajući snovima zaljubljenim, stvarnost je teška otima snove… Nedajmo ljubav, otmimo je samo za nas. Tragajmo … Настави са читањем “Ovo nije kraj”

Ti…
očima zatvorenim
pratiš pokrete usana
na usnama…

Ja…
usnama dodirujem
vrhove tvojih trepavica,
dah tvoj na vratu
osjećam…

Mi…
u snu koji traje,
snu što budi osjećaje
zaspale u vremenu,
još od davnina…

Ti i ja,
mi trajemo
sanjajući snovima
zaljubljenim,
stvarnost je teška
otima snove…
Nedajmo ljubav,
otmimo je
samo za nas.

Tragajmo
oboje u nadanju
snoviđenja što bude…
ljubav je jača…
ona pobjeđuje.
Slabi samo gube.
Ovo nije kraj,
ljubav nam snagu daje.

SNOVI – Božo Popadić

SNOVI Snovi izlaze iz misli. Sanjam. Otvorene mi oči. Ne trepću. Spavam a budan sam. Breza šumori. Iznad izvora bistrog grane je natkrila. Potočić mali. Nebo u njemu lice mije. Trava se nagela, vodu pije. Sam sebe vidim. Sjedim, u vodu gledam, zamišljen. Još samo ti nedostaješ tu. Pod brezom, kraj izvora, na obali potoka, … Настави са читањем “SNOVI – Božo Popadić”

Božo Popadić

SNOVI

Snovi izlaze iz misli.
Sanjam.
Otvorene mi oči.
Ne trepću.
Spavam
a budan sam.
Breza šumori.
Iznad izvora bistrog
grane je natkrila.
Potočić mali.
Nebo u njemu
lice mije.
Trava se nagela,
vodu pije.
Sam sebe vidim.
Sjedim,
u vodu gledam,
zamišljen.
Još samo ti
nedostaješ tu.
Pod brezom,
kraj izvora,
na obali potoka,
na travi zelenoj,
kraj mene,
u naručju mom,
da te ljubim.

(C) Božo Popadić Aktus

JA NEMAM DOM – Božo Popadić Aktus

JA NEMAM DOM Vedro nebo, zvijezde male, pustinja kamena, po neka rukovet trave sparušene, vjetar je vreli miluje. Gdje zađoh, u golet, u noć, umjesto tebi u san. Procvjetao kaktus prestupna godina je, valjda mu vrijeme za to, cvjetovi krupni bjeličasto žuti, noć ih prozračna tamnijim čini, a kaktus ko čovjek da je, čak i … Настави са читањем “JA NEMAM DOM – Božo Popadić Aktus”

Aktus

JA NEMAM DOM

Vedro nebo, zvijezde male,
pustinja kamena,
po neka rukovet trave sparušene,
vjetar je vreli miluje.
Gdje zađoh,
u golet, u noć,
umjesto tebi u san.

Procvjetao kaktus
prestupna godina je,
valjda mu vrijeme za to,
cvjetovi krupni bjeličasto žuti,
noć ih prozračna tamnijim čini,
a kaktus ko čovjek da je,
čak i ruke ima,
čini se na mjesečini.
A ja bih u tvoj san.

Ja skitnica,
što pola svijeta vidjeh,
nigdje ne stigoh
do u pustinju ovu,
dok me i ona strancem
ne prozove,
dok mi ne da nogu,

Onda mi ostaje samo
da se uselim u tvoje snove.
Ja skitnica,
svoj dom nemama
sem da se tebi u san uselim
tu svoj dom da stvorim.

Stranac sam svagdje,
daj da tu ne budem,
tu u tvom snu,
jer ja nemam nigdje dom
sem u snu tvom.

(C) Božo Popadić Aktus

A ŠTA JE POENTA U SVEMU – Božo Popadić Aktus

A šta je poenta u svemu?! Popodne je ono rano, vrijeme ručka, onako kako sam zapamtio da se radilo nekada po većini domaćinstava u zemlji u kojoj samtada živio. Život je od tada napravio popriličan vremenski otklon, kao i običajni otklon što je napravljen i ovdje i tamo.  Tamo više nema moje zemlje, one u … Настави са читањем “A ŠTA JE POENTA U SVEMU – Božo Popadić Aktus”

Aktus

A šta je poenta u svemu?!

Popodne je ono rano, vrijeme ručka, onako kako sam zapamtio da se radilo nekada po većini domaćinstava u zemlji u kojoj samtada živio.

Život je od tada napravio popriličan vremenski otklon, kao i običajni otklon što je napravljen i ovdje i tamo.  Tamo više nema moje zemlje, one u kojoj sam rođen, u
kojoj sam rastao, učio, sticao prva ljubavna iskustva, mada ovo ne mora nikoga interesovati, ali eto ja vidio da neki to pominju pa rekoh sam sebi: “Hajde pomeni to, da ne ispadneš smotan ko u onoj pjesmi što si je napisao, vadi se iz gabule.”.

Elem nije to poenta u ovom slučaju, poenta treba tek da dođe. Nisam ja Zoka pa da se raspišem nadugo i naširoko o tim svojim sklonostima i nesklonostima, njemu to ide od plajvaza, a ja bi u toj oblasti bio naturčik, ne 100 % već 1000 %.  Što za nekog nije brate, nije pa to ti je. On je tu kao riba u vodi.Ma šta sam se uhvatio Zoke, nisam imao namjeru al’ eto naišlo dok sam piskarao ovo.

Elem rekoh nema više moje zemlje, imaju neke banana države, mislim neke su istorijski utemeljene, a neke zakonom jačeg, silom. Mada mislim da je sve to iz istog kazana, al’ hajde ti to dokaži. Jer niko neće priznati da je kurvin sin, a pogotovu maironete.