Категорија: Božo Popadić – Aktus

LJUBAV JE LIJEPA

Eh da ljubav nije lijepa
i ponekad na sve slijepa,
ne bi srce zavoljelo,
da bi poslije zaboljelo.
 
Da nam dušom razum vlada
nebi dao tad da strada
od ljubavnog bola, jada,
k’o što moje strada sada.
 
Zbog daljine i nemoći,
što ne mogu još ti doći,
da milujem , da te ljubim,
zbog tog razum dušo gubim.
 
Kad bih mogo da ne volim,
ljubav lako da prebolim,
ne bih znao za ljepotu,
k’o što j’ ljubav u životu.
 
Kad bih tebe ostavio,
s nekom drugom mila bio
i kad bih te prebolio,
to bi bilo k’o da nikad
tebe nisam ni volio.
 
Zato neću da razmišljam
ni da svoju ljubav stišam,
ostaćeš mi što si bila,
ljubav, radost, sreća moja,
moja draga, srna mila.

 

GOSPOĐI K.S.  

Gospođo, poštovanje i rukoljub!
Odavno se spremam da Vam pišem,
Samo me zadržava strah.
Pošto sam se bojao pogrešnog trenutka,
Ovo što Vam imam reći,
Đavo sam zna da je to
Ipak  teško prevaliti preko jezika.
 
Kad sam konačno skupio hrabrosti
Samo ću vam jednom to reći:
 
“VOLIM VAS GOSPOĐO K.S.”
 
A šta Vi gospođo K. S. kažete na ovo?
 

PROLAZI JOŠ JEDAN DAN

 

Prolazi

još jedan dan,

dan bez tebe,

dan pun želja

i nade.

Dan kišovit i tmuran,

kao stvoren za

depresivno razmišljanje.

a ja se ne dam.

Ne dam se tom danu,

jer ti si mi u mislima,

ti tako draga, tako mila.

Ti koja mi nadu u ljepotu življenja ulivaš,

ti koja znaš kako da me ohrabriš

i privoliš da se borim,

za tebe,

za nas.

 

Prolazi još jedan dan,

a ja sam sam,

ali i znam

da bliži se dan,

dan kada će vrijeme da stane,

bar jedan dan,

Baš taj dan,

kada ću te ponovo poslije dugog čekanja

zagrliti.

Kada ćeš u mom naručju,

mazna i topla,

osjetiti svu moju ljubav

koju čuvam samo za tebe.

 

Znam,

neko će reći:

“Pa šta? Niste  vi

jedini koji se vole i žele.”

Da, nismo.

Ali smo rijetki,

koje daljina nije savladala

i ugasla plamen ljubavi u nama,

već naprotiv,

snage nam dala,

da se još više volimo

i želimo.

 

Još jedan prodje dan,

ja križam brojeve na kalendaru.

Čekaj me ljubavi moja,

čekaj,

jer evo prodje još jedan dan.

PJESMA SLAĐANI

Dugo sam ti ime krio,

o kako sam nejak bio.

U pjesmama srnom zvao,

drugima sam nadu dav’o,

a ljubav me tvoja grije,

pa zar grijeh to srećo nije.

 

Što Šantiću bi Emina,

ti si meni srećo mila,

moja ljubav, moja mašta,

od jasmina cvijetna bašta.

Ti si moja opsesija,

moja nježna poezija.

Moje nebo puno zvijezda,

moja tiha, nježna breza.

 

Kosa tvoja, nježna svila

o Slađana moja mila,

na usnama medni pehar,

proljetni mi prvi behar,

i još mnogo toga milo,

zlatokosa moja vilo.

DVA PTA DNEVNO

Otvarač otvara

konzerva zjapi,

guta nas u sebe,

zatvarač pišti i šišti,

polako se zaklopi konzerva.

Zamor,

drndanje, cviljenje, brektanje.

Treskanje, truskanje,

stenjanje, kukanje.

Otvarač ponovo otvara,

pritisak sve veći.

U glavi

sve zuji i šumi.

Guma smrad.

ponovo šišti zatvarač.

Konzerva

zveči i škripi.

Vonj znoja i ustajalosti,

nozdrva nadražuje.

“Nazdravlje”!

reče neko,

dok dim oči štipa.

Otvarač otvori

i opet konzerva zjapi,

nove sardine prima.

BEZ TEBE SUTRA NE POSTOJI

Za mene,
bez tebe,
sutra ne postoji.
Vrata za povratak u juče
još izmislili ili
otkrili nisu.

Postoji samo danas,
ti i ja,
na suprotnim
stranama svijeta.
Postoje još
želja i čežnja,
san i nada.
A da li i za nas?

Postoji i ljubav!
O da,
to znam,
to osjećam.
Ljubav koju
telepatski vodimo
ti i ja.

Postoji i još nešto,
ogromno, teško,
nepremostivo za sada.
Postoji ta užasna,
ogromna, siva daljina
što horizont u maglu uvija.
Što boli i ubija.

Ali i misli lijepe,
nježne i mile.
Misli o tebi divnoj postoje.
O tebi nježnoj
i svježoj kao prva
zimska pahuljica,
što radosti čarolije
u bijelom donosi.

Postojiš ti u mom srcu
i postojaćeš
sve dok moje danas postoji,
sve dok ja postojim.
A s tobom i sutra postoji,
samo sa tobom
srno moja mila.

‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚‚

NEVRIJEME

Tamno nebo, staze puste,
kišne kapi snažno pljušte.
Munja sijevne, svjetlost bljesne,
potom i grom snažno tresne.

Vjetar kišu razvijava,
jeku groma pojačava.
Lišće mokro tromo pada,
nevrijeme je iznad grada.
Svuda kiša, stud i tama,
krv se ledi u venama.

Oblak tmurni nebom brodi,
novu snagu daje vodi,
pa bujica njene veće
nose zemlju i drveće.
…..
Tamno nebo iznad grada,
a u duši studen vlada.
Sve zamrlo i zamuklo,
u tminu se sve uvuklo.

Nigdje svjetla, tek da kresne,
osim munja kada bljesne,
avetinjsku sliku stvori,
ko da samo nebo gori.

Grom kad grmne, sve se trese,
podsjeća na zemljotrese.
pa se onda sve utiša,
i dobuje samo kiša.

Nakon svega u toj tami,
primjetite da ste sami.

 

POKUŠAJ

Pokušaću danas pobijediti sebe,
pokušaća malo da te zaboravim,
pokušaću mila ne mislit na tebe,
i snove o sreći za tren izostavit.

Danas ću sa vjetrom plahim drugovati
razvijavat misli u krošnjama palmi,
pokušaću srećo stati tugovati,
da bar za trenutak ostane mi prazan
u srcu taj kutak ranjeni i tamni.

Danas ću sa morskim valom šaputati,
tvoje ime njemu tugo ću odati,
da dubna morska može sve nemire moje
u ime mi nade u se progutati.

Danas će mi misli biti tebe pune,
al’ ne one tužne što mi dušu more,
a srce mi danas u sreću se kune
kao da kraj sreći spoznat ne razume,
kraj pučine morske sanjaću do zore.

I kada se probudiš, snena ljepotice,
do usana tvojih moj će vihor stići,
ljubeći ti nježno i usne i lice,
dal će novu buru u tvom srcu dići.

Upitaj se tada kad cjelov osjetiš,
da li je to pravda i Božija volja,
da li možeš samo na tren da se sjetiš
da l’ je usamljenost naša od ljubavi bolja.