(gdje je početak a gdje
kraj?)
Da bi se našao uzrok nečemu što se događa, potrebno je tragati pažljivo i istrajno. Potrebno je vratiti se početku. Ali problem je u ovoj situaciji u kojoj se mi nalazimo u tome što nisam siguran gdje je početak. Da li je početak onaj dan, februarski 2006 godine, kada si mi poslala poruku i kada sam osjetio,
ono tajanstveno strujanje koje me ni danas ne napušta ili je početak negdje
daleko u prošlosti, daleko vijekovima, milenijumima. Da li je početak u nekom dalekom sazviježđu, u nekom svijetu udaljenom tamom svemira od nas stotinama hiljada svjetlosnih godina. Kada bih znao odgovor na to pitanje, sve bi bilo lakše, jednostavnije. Objasnio bih sebi a i tebi zašto smo tako brzo nakon prvog kotakta osjetili ljubav, objasnio bih nam što je to tako naglo planulo u nama, taj plamen koji nas, iako ti to želiš potisnuti, grije i danas
i grijaće nas još dugo. Koliko dugo? Do kraja ovog života sigurno, a ako je početak negdje daleko u prošlosti, onda još dugo u budućnosti. Još ćemo se mi susretati i rastajati. Još ćemo tražiti jedno drugo u vremenu i prostoru koji je ispred nas, nedostajaćemo jedno drugome, nedostajati više nego bilo ko drugi što bi nam nedostajao, jer mi smo vezani nekom magičnom silom. Mi smo se poznavali i prije nego smo znali da postojimo, da živimo. Poznavali smo se i komunicirali nekim, samo našim mislima poznatim komunikacijskim sistemima, tražili smo se znajući da ćemo se jednog dana pronaći. Znajući da će se to dogoditi, jer je to predododređeno našim postojanjem. Kako je to moguće? Tajnu nismo otkrili, niti ćemo kada otkriti kako je to moguće ali znamo da je to tako. Znamo da je tako bilo i da će tako biti i dalje. Sve ovo što se sada događa to je samo jedna epizoda našeg trajanja, jedno poglavlje u romanu naše vječne veze. Znam da sada ništa ne mogu promijeniti, jer tako mora biti. Znam da si ti uplašena svim što se događa oko nas, ali i da se boriš da ne pokažeš taj svoj strah. Pokušavaš sebi a i meni objasniti da nema drugog rješenja, da tako mora biti a negdje u dubini svoje duše želiš da bude drugačije. To te plaši, ta podvojenost površine i unutrašnjosti tvoje. Jer površina racionalnošću vrši pritisak na unutrašnjost, na onu suptilnu dubinu duše koja je svjesna da nije kraj i da ne može biti kraja ovoj vezi koja traje ko zna koliko dugo, uvijek počinjući od neke nove tačke. Da, od neke nove tačke jer je početak vrlo daleko. Inače kako objasniti tu bliskost, to mistično međusobno poznavanje i prije nego što smo se sreli. Znali smo jedno drugo toliko dobro da nam nije bilo potrebno vrrijeme da se upoznajemo, trebali smo samo da se nastavimo voljeti tamo gdje smo nekada stali. Svjesni smo oboje toga da se naša veza ne može prekinuti izjavama da je gotovo, da nema više veze i da je kraj. Ako je kraj, ako nema više veze, zašto postoji potreba da komuniciramo, da nastavimo ono što smo počeli ali u drugoj formi, pritisnuti bremenom sadašnjosti? Zašto onda postoji potreba da se ne izgubimo, da ne nestanemo u sivilu današnjice? Nemam odgovor na to a vjerujem da nemaš ni ti.
U stvari imamo odgovor, no ti se plašiš tog odgovora a ja ga ne želim forsirati, radi tebe, da tebi ne nanosm bol. Nešto što je počelo tako davno, ne prekida se u par mjeseci ili godina, to nastavlja da traje unatoč teškoćama na koje se nailazi.
Tako je bilo i tako će biti, vrijeme će to pokazati. Suština naše veze nije u fizičkom kontaktu između nas, ona je na daleko višem nivou i zato se ne može uništiti fizičkoim prekidom, toga sam svjestan a vjerujem i ti. Mi smo pripadali jedno drugom, davno prije nego što smo se spojili fizički, u jednom biću sa dvije duše koje su se razdvojile i tražile se. I kada se sada fizički ne budemo spajali naše će se duše tražiti i dalje, nedostajaće jedna drugoj. One će komunicirati kao što su to radile i ranije, samo sada u ovom životu uz saznanje da postojimo, da živimo i da tako mnogo nedostajemo jedno drugom. Što god da uradimo, kako god da pokušamo da nestanemo i da ne znamo jedno za drugo mi ćemo ipak znati, mi ćemo osjetiti jedno drugo kao što smo to osjećali i ranije,kao što to osjećamo i sada.
Naše biće pulsira, u njemu se naše duše udaljavaju i približavaju i kad dođe trenutak nabijen energijom privlačnosti, spoje se i tako bitišu skupa.
Svjesna si toga isto kao i ja. Mi smo neuništivi, šta god da se dogodi.
Kad to prihvatiš kao što to shvataš, tvog straha će nestati kao što je nestalo i mog koji me je u samom početku blokirao sve dok nisam vidio tvoje oči i kroz njih tvoju dušu predivnu. Neću ti govoriti kako da se ponašaš, neću ti govoriti šta da radiš jer ti i sama znaš sve to. To će samo doći onog trenutka kad uvidiš da drugačije ne može biti. Da li će ovozemljski problemi današnjice sve to odgoditi na duže vrijeme? Ko zna, možda. Ali u poređenju sa neograničenošću vremena, to je samo tren.