Аутор: Božo

ZA TROGODIŠNJICU

Vodim te na večeru,
biće gala gozba.
Naravno kompletan meni
sam pripremam,
svojeručno…
i to sa radošću,
vrlo stručno.
 

A ne,
neće to biti
večera u nekoj sobi,
ili nekom stanu..
niti u Americi
a ni na Balkanu.
 

Zakupio sam
čartet oblak,
onaj bjeličastoplavi.
Onaj znaš,
što ti se stalno vrzma
po glavi,
kada te poljubim.
E baš njega…
 

I otplovićemo sa njim
na neko daleko nebo,
sedmo ili deveto,
pa to je tako svejedno,
važno je samo da je visoko,
i da će tamo…
negdje u svemiru
samo mene da gleda tvoje oko…
 

A biće naravno,
biće tu  i muzike,
Neću kao neki koristiti
gromova zvuke,
ni vjetra fijuke.
Već specijalno za tu priliku
imaćemo pravu
asteroidnu muziku…
 

Prije večere naravno,
prošetaćemo
mliječnim putem,
koji će obasjavati
sva njegova sunca
i plus naše
sunce sreće
a sigurno neće
nedostajati ni slap.
Padaće zvjezdana prašina
po tvojim usnama i
snenim očima.
 

A večera, e to je tek nešto!
Spremio sam ti
specijalitete samo za tebe
sa mnogo ukusa
i vrlo vješto.

Prvo ćemo
popiti
po čašu
proljetne kiše
sa ukusom duge
u preskozorje.
 

Onda ću ti ponuditi
usne punjene ljubavnim nektarom,
ugrijane vrelinom
poljubaca

Poslije toga
servirati nježne zagrljaje
od uzdrhtalih  ruku
željnih miovanja
u dugim noćima,
kad san snobudno
traje.
 

Na kraju mila moja,
imaćeš kao na dlanu
ponuđeno ustreptalo srce
puno ljubavi,
opijeno tvojom ljepotom
i san koji
se u javu pretvorio,
kada  sam te prvi put poljubio.

(C) Božo Popadić Aktus

 

Kao ispucala zemlja kišu,

moje usne čekaju da

nektar piju sa tvojih.

U noći tamu razbija svjetlost

iz misli punih ljubavi.

*****************************

Zamirisao jorgovan

u poznu jesen života,

usne su ti med medeni.

*****************

Kukurijek izviruje

ispod snijega bijelog.

Sunce si što me grije.

***********************

Pjevaju slavuji

u sunčanom lugu.

Pjesmu ti poklanjam svoju,

ljubavnu.

Ovih dana ni kriv ni dužan moram da posmatram prodavače magle koji nas bombarduju floskulama o brizi za narod i državu.Moram priznati da sam i ja zabrinut, ali ne dijelim njihove brige, ja sam zabrinut kako će taj narod (*NA-i ja sa njim) ostati normalan slušajući gluposti i otrcane fraze koje im serviraju “zabrinuti” lideri. Mogu vam reći da i jesu zabrinuti, jer nije lako ostati bez zlatne koke koja se zove politika. Ulog je nikakav, samo nekoliko mitinga, koje naravno plaća porezna masa i par onih koji su tu masu doveli do prosjačkog štapa da bi oprali bar malo savjest koje ineče nemaju. Dobit je velika, položaj koji daje privilegije, obaveze koje obavljaš kako ti padne napamet. Važno je samo ne zamjeriti se onima koji su te progurali, a za poreznu masu…ma ko ih….jel’ tako..oni to i onako ne shvataju, to je viša matematika za njih, oni su glupi, nepismeni i prosti i dovoljno im je dozvoliti da gledaju sa malih ekrana razgolićene silikonske kreštalice i ubijediti ih da je sve to u njihovom interesu. A to što su gladni, e pa to moraju sami riješiti. Nek se zaposle, vidiš kako lideri imaju posla i preko glave, naravno i njihova uža i šira rodbina. Samo to što nemaju gdje, pa i to nije problem lidera, pa ne može on o svemu da brine, ni on ni politička elita od vrha do dna, pa dovoljno je to što su našli sistem za ispiranje mozga, prodavanje magle, šarenih laža sa TV ekrana, jer i to je dovoljno i to je uspjeh. To je širokim neobrazovanim poreskim masama duhovna hrana, za koju naravno moraju dodatno da plate ako žele u njoj da uživaju. Pa zar nisu zadovoljni ti nezahvalnici što se elita namučila dok im je omogućila smrzavanje na trgovima za Novu godinu “izmislivši” taj novitet koga ranije nije bilo, doduše jeste nešto slično za 1 maj, prvomajski uranci, ali to je iz onog trulog komunističkog sistema i to je nazadno i nezdravo za poresku masu. Trebalo je da im se smisli nešto što će im omogućiti da sutradan idu u apoteku i kupuju aspirine da liječe nazeb i šta ti ja sve znam nakon duge hladne noći na trgu. To je u njihovom interesu i zdravo za njih. A elita?Aaaa.. ne…, ona nije dorasla tim novim načinima izražavanja ljubavi prema Novoj godini, oni se zadovoljavaju sa odlaskom u inostranstvo, u luksuzne hotele, u ekskluzivne zimske centre, oni su skromni. Neće da se izdižu toliko visoko i da se pridruže poreznoj masi koja oduševljeno cvokoće na -5 Celzijusa uz po neku čašicu lošeg vina, bajatih viršli i u društvu već isluženih ili nižerazrednih muzičara.

Ali možda sam pretjerao, možda je po neki nedovoljno svjesni lider utrošio par minuta u društvu te mase, po savjetu svog štaba za prodavanje magle i trkom zbrisao u udobnu unutrašnjost luksuznog automobila ili hotela.

E sad, da ne kažete kako samo znam da brbljam i da sam isti kao i prodavači magle, tj ništa konkretno ne kažem, evo ja ću sada predložiti nešto što bi moglo biti vrlo interesantno za referendum. Jer pobogu kad se svi hoće riješiti neke glupe ideje, da ne bude njihova već širokih poreznih masa, hvataju se referenduma ili ti javnog izjašnjavanja sa tajnim brojanjem. A koliko je to sve u redu nije tema ovog mog meditiranja.

Dakle ovako, gledajući te prodavače magle i ovdje i tamo preko okeana, zaključio sam, da ama baš nikakve razlike između njih nema, svi prodaju maglu iz iste fabrike, koja se već ubuđala od starosti, jer ju prodaju stalno i uvijek istu iz početka. Pitam se samo dokle i kako se ne istroši, ali ni to nije tema. Prema tome da prijeđem na stvar.

Ovo što ću predložiti mogao bih prijaviti kao patent kod zavoda za inovacije i patente u prodavanju magle (*NA-politici). No pošto na prostorima Balkana još ne postoji takav zavod, odlučiću gdje da ga patentiram, možda u USA, Kongu, Saudy Arabiji ili u drugoj slobodarskoj državi, zavisno od zakona, gdje ću bolje proći. I imajući u vidu genijalnost inovacije očekujem da dobijem neku od ovih prestižnih političkih nagreada, koje su svojevremeno dobijali Moše Dajan, Golda Meir, Bil Klinton za izuzetni doprinos prilkom bombaškog disciplinovanja i uvođenja demokratije u okruženju i dalje. Moja inovacija je sledeća:

1. Ukida se plata svim političarima, na svim nivoima.

Obrazloženje: Sami izjavljuju da se bave politikom iz ljubavi prema širokim poreznim masama i da im je čast što to čine.

2. Izbore za sve političke funkcije finansiraće sami kandidati iz svog, a ne tuđeg džepa.

3. Da bi kandidat došao na višu funkciju, treba da uloži više sredstava i da ponudi više razvojnih programa, a ako ne izvrši dato obećanje, ima da ostane na funkciji dok to ne završi, i da plaća penale kao što široke porezne mase plaćaju za podignute kredite koje ne mogu na vrijeme otplatiti.I to će mu se posebno uzeti kao olakšavajuća okolnost prilikom ulaska u istoriju i sud istorije, jer znamo kako se ovdje kroji istorija.

4. Za najviše funkcije, kao premijer, predsednik i ministri,

pored ostalog kandidati bi morali da snose troškove i za svoje saradnike, jer to je posebno velika čast, mislim ta funkcija (*NA-prema njihovim ličnim izjavama nije im bitno šta ta funkcija i koliko donosi, bez razlike kada su bili na toj funkciji i kojoj su političkoj upsss prodavača magle, opciji pripadali).

I sad da zaključim, ovo je genijalan projekt (*NA-moje skromno mišljenje, preuzeto od prodavača magle) i nadam se da ću za njega prikupiti dovoljan broj potpisa (*NA-može i neoriginalnih, jer je ideja originalna) da ga proguram kao referendum, naravno o trošku širokih poreznih masa. Ako ne uspijem, onda nisam ništa bolji od njih. A sama ideja je dovoljno luda, da bi me proglasili genijalnim, i možda mi ponudili nagodbu (*NA-ma ono znate ispod žita, kako se zvaše ona pjesma…ide ovako …., …. bekrijo) da ne dajem na referendum, pa da i ja prodajem maglu malo. Ali evo pošto smo u toj fazi kad se daju obaćanja koja se ne mogu izvršiti, ja dajem obećanje koga ću se odmah odreći čim mi ponude koju kintu, a to je: “Ne predajem se lako…Ovo je tek početak..Nastavak uskoro slijedi ako ima ko dovoljno lud kao i ja da ovo objavi.”

Kao i svaki Novogodišnji san, i ovaj traje samo jednu noć, a priznajte i sami da ovo nema nigdje i neće ni biti, a bilo bi lijepo, jer bi se konačo oslobodili prodavanja magle….iako ste nesvjesni i drugi moraju, kao prodavači magle, da misle za vas, svjesno ćete shvatiti na šta mislim i oprostit ćete mi ovu ludost.

*NA- nesvjesni autor.

SRETNA TI NOVA

2008!

 

Januar prvi,

snijeg pada da

pokrije pijanstvo

decembarsko

i radost novog, prvog dana

u nizu od tristošezdeset i šest,

uljepša.

Godina je Nova,

prestupna,

dvijehiljadeosma.

Ošamućeni decembar

se sinoć u rijeci utapao,

dok pahulje bijele su njegovu agoniju

prikrivale

i lagano ga

u žuboravo bistru rijeku

spuštale.

Ti jutros poslije noći prepune

vina i tuge ,

sa bolom u glavi i srcu

si ustao.

Sinoć si ju sa drugim vidio,

i on joj godinu Novu čestitao,

a ti željan usana njenih ostao,

zaželio si u rijeci

umjesto decembra

pijano umornog da si se našao.

Jutros,

dok se januar

prvi put u rijeci umivao,

ti si kraj nje šetao,

ne bi li tugu svoju odagnao,

jedva si u oku suzu suzdržavao.

Znam da bi rado

zaplakao,

kao i ja,

i zato si se za ovim stolom našao,

ponovu u vinu

svoju bolnu istinu sakrivao,

tugu utapao,

i našao nekoga,

kome bi priču tužnu svoju

ispričao.

Dugo smo sjedili i pričali,

vino kao krv crveno,

i kao bol hladno žedno ispijali,

i na kraju si mi rekao:

“Čak ni Sretna godina Nova

nisam joj rekao,

a tako sam dugo i strpljivo

to sanjao i čekao.”

Pisma su stizala svakog dana, izuzetak su bili samo nedjelje i praznici, kad pošta nije radila, ali su zato sledećeg dana redovno stizala po dva pisma ili više zavisno koliko se dana nije radilo, odnosno koliko dugo poštar nije dolazio. Poštar, čovjek u godinama i mrzovoljan, nije bio oduševljen što nosi svakog dana pisma do te kućice zarasle u bršljan i korov, bilo mu je naporno da se pentra uz brdo. Jedva je čekao godišnji odmor pa da krene na more, da se baci u zagrljaj valovima i zaboravi svakodnevno gimnasticiranje uz i niz brdo. No dok je razmišljao o tome, odjednom je zastao, tu negdje na pola puta do kuće. Odjednom je postao svjestan jedne činjenice, činjenice koja ga je prenerazila. “Bože moj, kako čudno!” pomisli on “Pa ja samo donosim pisma, a nema odgovore. Zašto?” Pentrajući se uz usku stazu koja je vodila do kapije na već porušenoj ogradi oko kućice, poštar zaviri u sanduče koje je stajalo na iskrivljenom stubu. Dok je otvarao sanduče, rasklimane baglame na kapiji su škripale. Pogledao je u sanduče i gle čuda našao je jednu kovertu, ali na njoj nije bilo ni markice ni adrese. Poštar je obrtao i okretao kovertu u ruci, ali nigdje ništa da piše. Iskusni prsti su osjetili da je koverta puna, da u njoj nešto ima. Mada je to protivno poštanskim propisima on odluči da uzme kovertu sa sobom i da pokuša odgonetnuti njenu sadržinu. Okrenuo se i krenuo niz brdo, vrijeme je bilo da završi današnji obilazak reona, ova kuća mu je zadnja u njegovom planu obilaska. Kada je sišao niz brdo, pošao je rukom prema unutrašnjosti svoje torbe, da smjesti neadresiranu kovertu u prazni pretinac, gdje je bila pošta koju je trebo predati, ali….Naglo je zastao u podnožju brda. Pretinac nije bio prazan. Sjetio se, uhhhhh. Zaboravio je da ostavi pismo u poštansko sanduče, ta koverta koju je našao u sandučetu potpuno ga je zbunila. Polako se okrenuo prema kući na brdu i nevoljko pogledao, odmjeravajući udaljenost od podnožja do vrha. Izgledalo mu je duže nego ikada do tada, sunce je grijalo nemilice, uniforma mu se lijepila za kožu, nije rad da se ponovo penje uz to brdo. Ali kako, kako da ne preda pismo koje je držao u ruci? To je njegova dužnost. Krenuo je ponovo uz brdo, držeći pismo u ruci i opet mu nešto pade na pamet. “Pa da” pomisli “uzeću sa ovog pisma adresu pošiljaoca i prepisati na pismo bez adrese, nema druge. Onda ću zalijepiti markicu i poslati.” Neki unutrašnji glas mu je govorio da to nije u redu, da nije njegovo da se miješa u odnose među onima koji se dopisuju, već samo da donosi i odnosi već adresirana i markirana pisma. Ponovo je zastao na sred brda i počeo grozničavo razmišljati šta da radi. Pažnju mu privuče pismo u ruci i on ga okrenu da vidi adresu. Iznenađenje je bilo ogromno. Na poleđini nije bilo adrese pošiljaoca, tako je njegov plan propao. I šta sad? Odluči da odnese pismo i ostavi u sanduče kao i kovertu koja je bila neadresirana, jer na kraju krajeva njegovo je da se drži propisa i raznosi poštu. Ako neko nije adresirao pismo neće biti uzeto i kvit. Odluči da tako uradi i krenu uskom stazom sav u znoju i teško dišući. Noge su već otežale od umora, kretao se sve sporije. Konačno je stigao do sandučeta, ubacio kovertu u njega, okrenuo se i krenuo niz brdo. Kada je sišao u podnožje zabaci torbu malo više na leđa i krenu u kafanu, koja je bila tu u blizini, da se malo rashladi i odmori prije nego što krene kući. “Dobar dan, Rade” pozdravi on krčmara. “Dobar dan Jovane, kako je. Ono tvoje opet?” uzvrati krčmar. “Da Rade. Ono moje.” odgovori poštar dok je spuštao torbu na stolicu i sjedao na drugu za stolom u uglu kafane, iz koga se vidjelo sve što se u kafani događa. Donoseći mu duplu šljivovicu i pivo svo orošeno, krčmar mu onako usput dok je to spuštao, reče: “Pa Jovane, opet nosiš poštu, zar ti nisi u penziji?” Poštar otpi dobar gutljaj šljivovice i preturajući po torbi odgovori: “Ma kakva penzija, zvali me da opet radim, vele nema ko da raznosi poštu u ovom kraju. Pa eto, bi li mogo ti, vele. A ja lud k’o što i jesam prihvatim, samo im rekoh da mi ne diraju penziju, nego da mi uz nju daju godišnji odmor. I zamisli pristali su!” Izvadio je ono pismo bez adrese i ponovo ga nekoliko puta okrenuo u ruci, a onda izvadi iz džepa olovku i poče pisati adresu primaoca. “Baš lijepo od njih.” odgovori krčmar.. “a i od tebe, što si se opet prihvatio posla. Puno je danas te pošte bilo, vjerujem, pa si se umorio.” u glasu mu se osjećala ironija. “Pa vidiš i nije” odgovori poštar i vrati olovku u džep a pismo ubaci u pretinac. “Samo jedno pismo. Za moju bivšu.” tu zastade i suza mu sama niz obraz krenu. “Eh, Jovane, Jovane, kad ćeš prestati da joj pišeš? Pa ona nije tu već više od tri godine. Osvijesti se čovječe. Svi te ismijavaju, ponašaš se kao da nešto radiš, a u stvari samo staviš tu torbu na rame i ideš od ove kafane do njene kuće i ostavljaš joj pisma, koja niko ne uzima i ne čita.” odmahivao je krčmar glavom. Poštar uze pivo i iskapi ga a onda i ostatak duple šljivovice. Priđe šanku i plati za piće. Na vratima se okrenu ka krčmaru i sa nekom sjetom u glasu reče: “Svoj ti posao Rade, ne petljaj se u moj. Samo me interesuje, ako je tako kako ti kažeš, ko uzima ta pisma iz sandučeta.” Krčmar sleže ramenima u nedoumici i počeša se po ćelavoj glavi, dok je poštar zatvarao vrata za sobom.