17.07.2010. godine u Paraćinu, na Grzi, održani su IX susreti pesnika PoezijaSCG

Rating: 10.00/10. From 3 votes.
Please wait…

SLIKE NA FEJSBUKU

17.07.2010. godine u Paraćinu, na Grzi, održani su IX susreti pesnika PoezijaSCG, na kojima je predstavljena knjiga  *LJUBAVNI recePAT*, koji su zajednički iznedrili članovi i prijatelji ovog sajta.

Ambijent je bio izvanredan, društvo raspoloženo, a poezija koja je bila okosnica i ovog druženja prekrasna, tako da svi koji nisu bili sa nama ostaju uskraćeni za jedno prekrasno popodne. Pogledajte slike, pročitajte poeziju i uživajte…

Još slika na: http://www.poezijascg.com/slike/Grza2010/grza2010/index.html

Slike sa IX susreta pesnika PoezijaSCG 17.07.2010 godine u Paraćinu na Grzi, kada je promovisana knjiga LJUBAVNI recePAT !!!


Svi učesnici IX susreta pesnika PoezijaSCG


Početak čitanja poezije


Nikom nije lepše nego nama…


Slobodan Ivanović – domaćin IX susreta i Ljubodrag Obradović – urednik
sajta


Slobodan Ivanović otvara IX susrete pesnika PoezijaSCG


Ljubodrag Obradović daje uvodnu reč o knjizi Ljubavni recePAT…


a zatim Toma Simić čita pesmu Miljojka Milojevića

OSMEH

Za B.-

Osmeh taj- naj…najlepši na svetu celom,
čini čuda u mom srcu svelom:
taj osmeh s usana mednih što za me stiže,
U beskraj plavi, u raj me diže…

Taj osmeh topli iz srca njenog
vitke, prelepe, dame što misli na me
u mome srcu otapa vihor usova snežnog…

Taj osmeh slatki od dame mlade
što mi ko melem na dušu pada
u meni budi bezbroj snova, želja i nada…

Taj osmeh ljupki kad me ozari
ja ne znam gde sam, ni ko sam- i tada
postajem satir, faun, pohotan, stari,
koji bi ovde i sada,
dok za njom pamet gubi,
hteo da je grli i grli, mazi i ljubi, ljubi…

A ona, s oblaka belog, maše mi, leprša,
mila, bajna ko vila, i za se ništa ne ište,
osim da u mom srcu, ispod gomile trnja i krša,
osmehom raspali pusto pepelište,

da burno plamti kao kad bejah srećan i mlad
i ne znah za tugu, zaludnu čežnju i nikakav jad…


(C) Miljojko Milojević


Aleksandra Pejić

IGRA POGLEDIMA

Dan kada su lagali pogledi
bio je običan dan
i pogledi su bili naizgled obični!
Bacio si mi jedan,
ja tebi dva,
pa opet ti jedan,
ja pola,
ti dva,
ja jedan…
Mnoštvo pogleda,
pogledića
pogledina,
a oči
i tebi i meni
prazne…

Lažljivi pogledi
za lažljivi svet,
za lažljive ljubavi,
za karneval posesivnosti i svojine,
za paradiranje izjavama
„to je moje!“ i „to je tvoje!“!

Ukradeni pogledi,
pronađeni pogledi,
probuđeni,
u izgledu,
u slutnji,
u čuđenju,
lažljivi pogledi
lagali su sve…
Sve sem nas…
Nisu se to gledale oči,
to su nam srca progledala!

(C) Aleksandra Pejić


Goran Sebić

DIVLJENJE

Kako te stvoriše takvu?
Ko meni iz inata!
Zbog tebe bi ruku digao,
brat na brata.

Kao za sebe lično
da te je stvarao,
najbolji vajar,
od gline da te je vajao.

Od ugljevlja kose tkao,
usne od višanja rumenih,
zube od snegova belih
oči od mahovina zelenih!

Dečiju nevinost,
tvom licu je dao,
stvarao te je…
šta volim kao da je znao!

Kako te stvoriše takvu?
Ko meni iz inata!
Zbog tebe bi ruku digao,
brat na brata!

(C) Goran Sebić


Danica Rajković

KRADEM TI SNOVE

Kradem ti dan,
kradem ti veče,
sve tvoje staze,
i rano proleće.

Kradem ti vreme,
i danas i sutra,
i sjajno sunce,
i hladna jutra.

Kradem ti ljubav
da nikad ne uvene,
za divnu sreću,
i lepe uspomene.

Kradem ti pogled,
gde god da skrene,
osmeh na licu,
i poljupce vrele.

Da se kočnice otkoče
da sumnje prestanu,
da poklonim ti čari,
i svoju slatku tajnu.

(C) Danica Rajković


Dragan Todosijević

TEČE SAVA

Teče Sava
Olimpik se ljulja
a mene žulja

I Brankov most
kao da se ljulja
a mene žulja

Barža stoji
al kao da se ljulja
a mene žulja

Žalosna vrba
na obali reke
kao da se ljulja

Svud oko mene
sve se ljulja
a mene žulja

Verujte mi ljudi
mnogo je lepše
da se ljulja
nego da žulja

A mene žulja

(C) Dragan Todosijević


Života Trifunović

OSTALA SU SEĆANjA
Bila je to pozna jesen,
magla se spustila gusta.
Držao sam te vrelu u naručju,
i ljubio tvoja rumena usta.

Kovrxava, duga, plava kosa,
lepršala je i niz leđa ti pala.
Dok si uzvraćala poljupce,
kao uplašena ptica si drhtala.

I tako, pripijeni jedno uz drugo,
ko da smo na sedmom nebu bili.
Uvelo žuto lišće padalo je sa grana,
a mi smo se požudno grlili i ljubili.

Osećao se miris zrelog grožđa,
na samom kraju berbe vinograda.
Ja sam bio srećan i veseo,
a i ti nasmejana, lepa i mlada.

Dosta je vremena već prošlo,
sudbina se između nas umešala.
Od naših želja i maštanja,
samo su sećanja ostala…

(C) Života Trifunović


mr Zoran Jovanović – Hristov

ISPUSTI SUZU
Jednom, kad budeš stara,
i kad ostaneš sama
dok sediš u tišini svog doma
i češljaš sedu kosu
možda te misli vrate u prošlost,
možda se setiš mene.

Kao lasta što se sa juga vraća
što traji svoje gnezdo
potraži me na kraju svojih misli
duboko u sećanju, nađi me u zaboravu.

A kad me nađeš,
kao pesnik kad nađe sebi muzu,
seti se čoveka koji te voleo,
pa za mnom ispusti bar jednu suzu.

Pusti je neka padne,
samo tako će me dotaći.
Kad tvoja suza na zemlju padne
ranjeno srce, svoj mir će naći.

(C) Zoran Jovanović – Hristov


Ljuba Obradović govori pesmu Zorice Brkić

GOVORIO SI….

Najdraža moja,
ne daj
da bljesak svetlosti gasne,
nošeni zanosom
želim da trajemo,
nemoj da nas  izneveriš
i sreću moju ogrneš bolom.

Pusti
da nadu rasplićem,
čežnjom
da ti milujem nedra,
u moru beskraja
telo mi pluta,
pod vedrim nebom
prosuto inje
a srce tango igra
ispod kaputa.

Ne daj,
da vrag umeša prste,
pod ovim parčetom neba,
drhtave usne moje
zanosnim osmehom krasiš,
spreman sam i da  umrem
jer ti me i posle smrti spasiš.


(C) Zorica Brkić


Tanja Milojević

ZALjUBLjENA

Ponesena , zanesena…
Svojom voljom zavedena.
Svesno gledam, čak se smešim,
znam da neću ali grešim.
Nema straha najčudnije,
imam misli najbludnije,
ja što mutnu vodu nosim…
Kome hoću da prkosim.

Sebi, njemu..celom svetu,
dok mi drugi mrežu pletu…
Ja se dajam mada znam,
neću posve da se dam.

A zbunjena?
Ne, nikako.
Nikad tako zrela, sama…
I znam da se i ne vidi,
čega ima među nama.
Nije dodir, nije stvar,
nije čovek, nije dar,
samo proste dobre reči…
Molim nekog da me spreči.

(C) Tanja Milojević


Ljubodrag Obradović

BOGINJA

Oko tebe vrti se svet…
Mladost, ljubav i prilike…
Ti naprosto opijaš
slikajući slike,
u kojima i kraj
svoj beskraj ima!

Oko tebe blješti sjaj,
milion srca sluti sreću…
Oko tebe lampioni,
svi šampioni,
i nada da oka ti odsjaj
zaboraviti nikad neću…

Slobodno skoči,
sve kočnice otkoči…
Život je slep, kad si tako lepa
po suvom dok plivaš,
u mirisima uživaš,
sve skrivaš, a smisao otkrivaš…

Slobodno čizmom
zgazi cvet, koji rudi za greh…
I osmehom ih oteraj u očaj…
Neka na kolenima čekaju raj!

Ne, nemoć nije kraj želja,
na svakom uglu,
na svakom prstu,
niče buket prijatelja,
stotinu i jedan,
i svako ostaje žedan…

Klize suze, misli lete,
a nikako opčinjeni da se sete,
zbog čega ih čežnja lomi,
zbog čega im srce zebe,
ni zašto se uvek voli,
ona, koja gazi cvet
i sve koji zrače…

Oko tebe vrti se svet…
Sreća lebdi na krilima…
Zašto svima zalediš srce,
a happy end ti zrači u očima…

(C) Ljubodrag Obradović


Nevena Ugrenović

DA LI  NEMIRI JOŠ UVEK ZRIČU

Ne znam, kako da uništim sebe ovako lošu?
Rasejala sam jecaje
i bacala ih u bezumlje
tamo, gde treptaji kotrljaju noć.

Po pustim šumracima
ugrejala sam se strahovima
i gazila po paperjima…

Kud nestaše ti naši mangupi,
oni otpali zrikavci, koji su mi svirali,
razbijajući tminu kojom plovim…

Zbilo se sve tako davno,
u jednom dalekom,
košmarnom snu,
ubila sam jecaje
u tvom odlasku.

(C) Nevena Ugrenović


Mića Živanović

BAŠ NIŠTA NIJE KAO PROŠLE GODINE

Baš ništa nije kao prošle godine,
ni proleće, ni mesec,
ni mesta na kojima sam te slučajno sretao,
ni tvoje oči, dok sam te saletao,
uporno tražeći šansu,
i gubio te na samo korak do cilja.

Ma da su bar trešnje kao prošle godine,
kao lane,
pa da ti ponudim svojom rukom brane,
možda bi rekla šta Vam je gospodine,
i kao u čudu gledala moje sede,
a ja bih onda strpljivo i natenane,
birao reči i rečenice,
i pravo u tvoje zenice,
gledao kako se boriš i kako lanci ne vrede,
jer u istoj želji goriš.

I ljubila bi me znam pred svima,
ne misleći na blam,
i koga sve tu ima,
prevarila bi muža,
i kao u bunilu u svojoj želji smela,
ko zna šta bi sve htela,
da su bar trešnje kao prošle godine.

(C) Mića Živanović


Marina Adamović

PANTA REI

Hodam

Staklenim pločnicima

Godine prolaze

Kroz staklo

Noge su mi

U rukama

Traže

Tragov duše

Čežnje hodaju

Sa mnom

Opraštam ti Heraklite

(C) Marina Adomović


Slobodan Ivanović

SVE MOJE

Svako slovo
I reč svaka
Stih i strofa
I SVE MOJE
Pesme
Ti

Kap iz oblaka
Iz oka
Iz moje čaše
Kap na dnu flaše
I na dnu duše
Ti

SVE MOJE večernjače
I zornjače moje
Svi sutoni
I moja praskozorja
SVE MOJE besanice
I snovi nedosanjani
Ti

Dragovanja
I radovanja moja
SVE MOJE duge
I moje tuge
SVE MOJE laži
I istine moje
Ti

SVE MOJE pobede
I porazi moji
Svi uzleti
I svaki pad
SVE MOJE potrebe
I razlozi moji
SVE MOJE
TI

(C) Slobodan Ivanović


Svetlana Djurdjević

POSLEDNJA PESMA

Mirišu noći po uvelom lišću.
Osećam, umreću noći jedne,
modre, jesenje,
umorne od vina i suza reskih,
neprolivenih.

Umreću jedne noći tihe, besplodne,
kada jalov san u nedohode crne vodi,
kada te trebam, krvavim srcem vapim
za tvojim dodirom, tvojom lelujavom senom,
a tebe nema.

O noći, krvava, pusta, nedodirljiva
jesenja noći!
Želim da te osećam kraj sebe
u trenutku ovom nemom, neodlučnom,
kada se tlo poda mnom u ništavilo mrvi.

Samo noćas, u času ovom bludnom
i razgolićenom – trebam te!
Čuj vapaj duše neoskrnavljene
i uprljaj je varljivim smislom.
O, samo noćas, poslednji put,
budi kraj mene!

Pijana sam od vina,
nabujalih osećanja u ovoj noći bez dna.
Stropot boli u duševne krize
sve je jači i jači zov:
pomozi mi!
Pomozi mi da u ovom beskrajnom mrtvilu
konačno nađem sebe!

Da poverujem, da sam i ja neodvojivi,
nedeljivi deo svemira.
Ali tebe nema. Nikada te i nije bilo
kada sam usnama crnim od neispunjenja
doživala večnost da se useli u mene.
I zato je ovo poslednja pesma koju
posvećujem tebi.

(C) Svetlana Djurdjević


Toma Simić

PREVRNUTI ČAMAC

Proklinjem sebe u ovoj noći
Zbog prohujalog vremena,
Zbog neba što se ne plavi više,
Zbog zora kojih više nema
Što se istopiše
Kao voštanica pred ikonom
Što osta da gori nema.
Sad gledam, bez vida gledam,
U osame veo kako sve se sliva,
Gledam crne slike u senama crnim,
Gledam kako crno uvek crnjim biva.
U bedniku gledam zalutale nade,
U istini gledam i podosta laži,
Gledam kako patnja sa bolom se druži,
Gledam kako tuga deo sreće traži.
Izmučene gledam, ponosno ih gledam,
Gledam u tu tamu što ih sviju svija,
Gledam i osećam utehu jedinu
Jer mogu da kažem: “Isti su ko i ja”.

Prevrnutim čamcem sad se igra more
I vidi se – kao čudna senka neka,
Možda je to senka drveća iz gore,
Ili je to ruka nesrećnog čoveka!…
Prevrnutim čamcem još se igra more
I čuje se – kao čudna jeka neka,
Možda je to huk iz obližnje gore
Ili je to zov bez glasa čoveka?!

… I šta je za tebe, šta je sve to sada,
Odbaci šum proteklih reka,
Ta šta je život jednoga …
Bolji je život običnog čoveka…
A voliš li zalazak sunca
I hiljadu životnih sitnica
I šta je za tebe bol gonjenih ptica,
Il jedan život na koncu života?!

Ti si, ti si – nedozrela jabuka
Pored ostalog voća, ploda…
Ljubav sa tobom!
Zar bih to ja!?
Ne, ja neću zeleno voće,
Jer ti nisi kao druge.
Ti si tako dobra, lepa i čedna –
I ja hoću da ostaneš takva.
… A može li mladost bez ljubavi,
A može li proleće bez cveća?!
Veliki je prostor između nas,
A usne naše gladne.
Ja nemam prava na tebe
I mogu samo žaliti
Što si ti među ribama…
Jedino nekad, kad sanjam ribare
U snu kidam mreže –
Da te ne zarobe.

A ko je za to kriv
Što me nepoznati vodič
Upozna sa tobom,
Što srca naša kucaju isto…,
A istina kao avet stoji?!
I ko je za to kriv
Što moram napustiti trajenje tebe?!

… Znam, ti bi da tražiš
Tajanstveni mir
U bojama nemog hodanja,
Al nemoj želeti i sjaj moga bića,
Jer nema ništa od našeg nadanja.
Zato, očima traži i čekaj svoga
Na belom konju princa…
Znaj da prošlost ostavlja
Samo tragove naših bolova,
Jer život je kao drvo
Što ne čuva uspomene
Na minule cvetove,
Već samo na rane –
U koru urezane.
Ti ne znaš i ne smeš znati,
Bolje da nikad ne upoznaš,
Te čitave godine bdenja,
Tamnicu “večne” hladnoće
Gde si sam –
Na dnu samoće,
Bez sunca i majskih ruža,
Gde si kao okovan čovek
Bez ljubavi, života,
Bez sreće…

Ti možda nećeš moći
Da shvatiš pesmu moju,
Jer ova tužna priča za tebe,
Nije priča tvoga princa…
…Ah, svi smo mi slabići
Uz čudne sujete
I svi bismo hteli
Oblak da nas leči.
Postoje samo manje
Ili veće sreće,
U samoći svako
Pred oblakom kleči.

(C) Tomislav Simić


Nevena Ugrenović čita pesmu Lepe Simić

VOTKA S’ LEDOM

Na šank naslonjen,
toplim pogledom,
jedan stranac me gleda.

Nešto piše.

Koracima
odnekud znanim,
zastaje kraj mog stola;
Može li crvena votka s’ ledom?

Radoznalo odmotavam
papir,
ćirilična slova.

*Sve ove godine
nisam
zaboravio
naš prvi poljubac,
a Ti?*


(C) Lepa Simić


Svetlana Djurdjević čita pesmu Latinke Djordjević

KROZ PRSTEN  NOĆI
Po lipama  snenim
crvena svetlost legla.
Užarenim  prstima
plešem
po tvojim grudima,
dok mrkla plavet
leti po našim telima.

Dotakosmo zemlju,
oblake,
rasprska se duša
niz dlanove,
život  divno miriše.
Tragovima  dodira
sve  će
brzo  proći,
kroz  prsten  noći.


(C) Latinka Djordjević


Toma Simić čita pesmu Darka Kolara

MLADI JESENJI DANI

Park zatrpan uvelim lišćem,
klupa umorna bez dvoje mladih,
jesen stiže dok srce lupa,
ljubav je večna i ako stariš.

Čarobne ptice sede na grani,
pevaju pesme jeseni rane,
zima se sprema duga i hladna,
čekaju ptice toplije dane.

Kad se setim i nas dvoje
kako prođe deo dana,
tad se setim mnogih rana
u ljubavi s kazaljkom na satu.

Bili smo u polju i jeli slatko grožđe,
trčali oranjem nogama bosim,
bili smo skupa uvek pred svitanje,
pokrivao sam te telom svojim.

A nas dvoje sada k’o jesenji dani
sećamo se klupe umorne u parku,
bili smo zeleni a sad k’o žuto lišće
polako starimo s kazaljkom na satu.


(C) Darko Kolar

 

 

(Прочитано: 140 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 692.045 пута)

Аутор: Ljubodrag

Љубодраг Обрадовић је рођен 17.09.1954. године у Треботину, општина Крушевац. Завршио је Економски факултет у Нишу. Живи у Треботину. Радио је у ТП Крушевац, Пореској управи Србије и Културном центру Крушевац, где је био директор и главни и одговорни уредник ове установе. Сада је члан Управног одбора Удружења песника Србије - ПоезијаСРБ са седиштем у Крушевцу и уредник издавачке делатности и сајта www.poezija.rs . Детаљну биографију прочитајте на: www.poezija.in . . .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_bye.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_good.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_negative.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_scratch.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_wacko.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_yahoo.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_cool.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_heart.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_rose.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_smile.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_whistle3.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_yes.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_cry.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_mail.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_sad.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_unsure.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_wink.gif