Salomili starom Orlu moćna krila,
dvore su mu, operjali, porušili;
gorostasi, deca, od njeg` iščilila,
k`o dušmani celi život da su bili.
Ostarelog cara neba ne poznaju,
u tuđini kletoj poreklom se diče;
dok mu život odavno se bliži kraju,
na njega moćnoga tek što stasom liče.
Mladost protutnjala, sustigla ga starost,
sa starošću bolest, tuga i hladnoća;
prohujala sreća, spoznao je žalost,
i da od bolesti teža je samoća.
Održ`o je ponos, lešinar ne beše,
snemoćao, sam je sebi vid`o rane;
iako mu tići odred` sve uzeše,
gladovao, al` ne beše poput vrane.
Za lešinom ne poteže moćni Oro,
držala ga samo vera da će doći;
molio je: “Ne svanjavaj rujna zoro,
ako moji neće nikad dvorem proći!”
Na ruini da podignu dvore nove,
tu da dignu, začnu, novo pokolenje;
porušena groblja, crkve, da obnove,
ljubav da probude, neće sažaljenje.
S vrh Timora Oro gleda u daljinu,
oslepeo bolje vidi, Bog mu dao;
čulom oca još se nada, ćeri, sinu,
a kad dođu s Timora će u urvinu.
Na tren da ih vidi samo, da prigrli,
zna u njima krv njegova da još teče;
a onda će tamo ge s` pod starost hrli,
u ambis se bacit` kada padne veče.
Negde u kanjonu đe Morača teče,
s` vrha Krnje Jele, sa Serdar Mijatom;
od svijeh Mijata ponosnog preteče,
susrešće se Oro k`o s rođenim bratom.
Orlova je mnogo dunjalukom belim,
al` jedan je crnogorski, moćni, Oro;
zato vapi, moli, svojim bićem celim:
“Dok tići ne dođu, ne svanjavaj zoro!”
