Pevam i bledim
u srahu da ne izgubim trag svojih misli.
I muzika sam i plamen vazduha,
telo prepuno sunca u modroj noći neba…
Pas sam koji počiva na jezicima
zlatnih prediskonskih misli
koje moje reči pretvaraju
u zvezdanu prašinu;
planine u postelje snega,
srne u brilijantske trepavice
mahovinastih proplanaka noći…
Pišem bled, uzak kao sunčev zrak
u razbijenom gotskom prozoru, napuštene crkve,
iz koje, veran, pijem
iskonske misli svetlosti
prve kapije.
Obiđoh krug, spoznah ćutanje;
dok mis`o moja
stigla iz svemisli,
vrh orloseda se gnezdi.
Zamisli!