Nudim kule i sva blaga sveta,
sred bisera duša mi sirota;
da ja vidim kako trešnja cveta,
ispred kuće, pored trošnog plota.
Gde još pčela mladi cvetak ljubi,
slatki nektar u košnicu nosi;
da se miris trešnje ne izgubi,
da se pčela polenom ponosi.
Pa da vidim baštu pored kuće,
jorgovane što se tiho njišu;
majčin osmeh kraj pogače vruće,
tople grudi što za mene dišu.
Zalud vile, zalud lažna carstva,
kada tuga mene prati dovek;
zalud blaga, zalud sva bogatstva,
kad bez trešnje siromah sam čovek.
Kada umrem komadajte telo,
neka duša iz njega pohrli;
Kad je blago mesto trešnje htelo,
u večnosti nek joj stablo grli.
autor
Jovica N. Đorđević