Nudim kule i sva blaga sveta,
sred bisera duša mi sirota;
da ja vidim kako trešnja cveta,
ispred kuće, pored trošnog plota.
Gde još pčela mladi cvetak ljubi,
slatki nektar u košnicu nosi;
da se miris trešnje ne izgubi,
da se pčela polenom ponosi.
Pa da vidim baštu pored kuće,
jorgovane što se tiho njišu;
majčin osmeh kraj pogače vruće,
tople grudi što za mene dišu.
Zalud vile, zalud lažna carstva,
kada tuga mene prati dovek;
zalud blaga, zalud sva bogatstva,
kad bez trešnje siromah sam čovek.
Kada umrem komadajte telo,
neka duša iz njega pohrli;
Kad je blago mesto trešnje htelo,
u večnosti nek joj stablo grli.
autor
Jovica N. Đorđević
(Прочитано: 267 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.183.960 пута)
А како ће маестро него маестрално. Сјајно Јовице.
Hvala poštovani Branko. Svako dobro od srca.
Nežna i nostalgična pesma. Svaka čast!
Hvala od srca. Srdačan pozdrav.
Браво Јовице! Изузетна песма!
Hvala Vesna. Srdačan pozdrav.
🏡🍒