Ne, nije obest, ni ti je to hir,
nisu ni moje namere lude,
samo da vratim svojoj duši mir,
neću da gledam pogane ljude.
I nikada nisam mizantrop bio,
da budem čovek svojski se trudim,
međ’ ljud’ ma sam svoje gnezdo svio,
ja više nemam šta da ponudim.
Lažlju mi mučki sakate reči,
pagan se moli, u hramu s krsti,
i niko neće to zlo da spreči,
neću da pripadam ljudskoj vrsti.
Zverima branim da me dotuku,
čiste svesti samoći ja hrlim,
dušanu ne dam desnicu ruku,
njome ću snažno hrast da zagrlim.
I neka kažu da lud sam bio,
vređao ljude, mučki ih kleo,
pod krošnjom sam svoje gnezdo svio,
svoj hrast sam zanavek zavoleo.
autor
Jovica N. Đorđević