LETO 1980.

Pitao je:
“Tu si samo zato što je
moja majka umrla?”
“Ne, ne, ne, šta ti je?”
Tu sam zato što je toplo
zato što si to što jesi,
i što imam vremena
za sakupljanje dramaturških
inspiracija,
ne zbog tvoje majke,
ne….
Pružio je glavu klupi i
zaspao kao sova.
Sedim na toj istoj klupi i pitam se
“Da li si se tada prvi puta
susrela sa smrću?”
Grana iznad nje je pukla
kô moj vid na oba oka
Treći put sam ugledala
kako gnezdo pada –
sakupljala, milovala,
dok nisam konačno,
– neka vrsta bolnog osećaja
umrla i sama,
Ništa više ne pita…
ali gnezdo opet pada

NEMA VIŠE ONIH DANA – Jasmina Dimitrijević

NEMA VIŠE ONIH DANA

Sa unukom deda prošetao gradom,
dete, kao dete svaki izlog gleda
zastaje pred nekim sa velikom nadom
da će mu slatkiše pokloniti deda.

Dok sa slašću gleda bombone šarene
okice malene pune nekog sjaja,
pred izlogom deka zbraja uspomene
sa setom se seća nekadašnjeg raja.

Šetajući gradom reče tiho deka,
ispred stare zgrade, što bi sklona padu:
„Ovde bi kafana iz prošloga veka
stecište boema najvećih u gradu.

Skupljalo se nekad staro društvo naše
uz pesmu i vino čekali smo jutra
uz jecaj gitare praznili smo čaše,
ne misle boemi šta će biti sutra.

Drago moje dete i sad čujem zvuke
iz zidina ovih, uspomene mile
ovde sam ti baku držao za ruke,
bila je u bluzi od indijske svile.

Ne zameri čedo što su oči tužne
dok gledam u zgradu što je danas ruše,
podići će ovde, građevine ružne,
od gvožđa i stakla, bez imalo duše.
 
Samo mi sećanje osta’ na te dane,
dok za tebe život novu priču sprema.
Oprosti svom dedi ako suza kane,
nestankom kafana, nesta i boema.“

Настави са читањем “NEMA VIŠE ONIH DANA – Jasmina Dimitrijević”