Zagrli me

Zagrli me, reče mi drvo

Ja ne čuh, imuna na vapaje

Strujah životom, uostalom, ko zbog šapata drveta staje,

i s vremenom

Izda me snaga, zastah da odmorim

Htedoh da kažem, dug ovaj put, i vidim ne mogu više da govorim

Sve se utišalo, i srce mi stalo

Strah me je pašću pa pustih korijen

I postah i ja kao prvo, drvo.

Da li sam ikad bila čovjek,

Zagrli me.

 

Drvo ljubavi

Umor odmara u tvom hladu, voda nas spaja.

Korijen se s razlogom širi u dubinu, a krošnja u širinu.

Kad naiđu silni i lome ti grane,

oprosti grubost i neznanje

slijepima na dobro, na lijepo,

njihove su uvijek dublje rane.

I kan ti se u krošnju crne ptice ugnijezde

sjeti se da je potrebna noć da se pokažu zvijezde.

Budi u korijenu, budi u stablu,

Budi u svjetlosti, budi u trenutku što spaja

Budi u svakom listu, ugrađena u svakoj grani

Budi u svemu kao što je sve u tebi,

vjetrlovi vreli, vjetrovi ledeni,

U sjećanju, u zaboravu, u svjetlosti i u sjeni,

zauvjek u njemu, zauvijek u meni.