Zagrli me

Zagrli me, reče mi drvo

Ja ne čuh, imuna na vapaje

Strujah životom, uostalom, ko zbog šapata drveta staje,

i s vremenom

Izda me snaga, zastah da odmorim

Htedoh da kažem, dug ovaj put, i vidim ne mogu više da govorim

Sve se utišalo, i srce mi stalo

Strah me je pašću pa pustih korijen

I postah i ja kao prvo, drvo.

Da li sam ikad bila čovjek,

Zagrli me.

 

Drvo ljubavi

Umor odmara u tvom hladu, voda nas spaja.

Korijen se s razlogom širi u dubinu, a krošnja u širinu.

Kad naiđu silni i lome ti grane,

oprosti grubost i neznanje

slijepima na dobro, na lijepo,

njihove su uvijek dublje rane.

I kan ti se u krošnju crne ptice ugnijezde

sjeti se da je potrebna noć da se pokažu zvijezde.

Budi u korijenu, budi u stablu,

Budi u svjetlosti, budi u trenutku što spaja

Budi u svakom listu, ugrađena u svakoj grani

Budi u svemu kao što je sve u tebi,

vjetrlovi vreli, vjetrovi ledeni,

U sjećanju, u zaboravu, u svjetlosti i u sjeni,

zauvjek u njemu, zauvijek u meni.

CRNO – BELA RAPSODIJA

Okamenjene planine istoka
Gutaju tamu praskozorja
Bele litice podupiru crno nebo
Kome ukradoše smaragdne oči
Proždrljive ptice jutra
Što od srca načiniše mramorni kam
I kako biti živ, a biti sam
I biti krik, a biti plam…
* * *
Tamo životno, tamo dorodno
Da ne surva zapenušavo
U provaliju, u mrak, u nerodno
Nek bude zeleno, belo i jedro
Nek bude belo k`o njeno nedro
Neka me seća na njeno bedro
Jer, poklani smo i poklali smo
A crnog nema, a belo nije…
* * *
Znam da vrane belu vranu
Crna krila na gavranu
Crni grizli, medved beli
Crno – beli svet je celi
I život je crno – beli
Crn je barut, bljesak, plam
Od belih sela ugarak sâm
I ja sam sâm i ti sâm…
* * *
Uho u uhu van uha, oko u oku van oka
Van vremena, van prostora kvanta materije
Misaoni teta talas, sav od misli
Nemisleni sav, spektar beli, crven, plav
Nije da jeste, jeste i da nije
Iz daljine zvuci crno – bele rapsodije
Iskonska kapija tajnu tajne tajni
Ne znam da ne znam…