ĆUTNJE SEME

Požude disanje ti znam,
zavodničke svele su ti ruke,
i još vape zlatnom
zagrljaju uplitati
ljubavi venac.
Nažuljali dlanovi
grčevito stežu,
dan za danom
grubu čežnju.
Oprostiću ti,
pre ili kasnije
nedodira tugu,
što pronikla je i
predstavljena
pred Bogom
iz ćutnje semena.
Sećanja sad liče
na jesenju košavu,
sazdane uspomene
zaboravom okićene,
smenjuju se u četiri
godišnja doba.
Stradali smo tražeći se kroz zakržljalo rastinje životnih staza,
mahovinom obrasla nam krila,
bežimo u suprotnom
pravcu od jato ptica.
Malo reči je dovoljno ili nijedna,
da se udaljimo vasionski strahom deteta,
kako nam se ne bi u jedno spojile duše.

OKOVANA

Izvlači opet uspomene
iz prašume sećanja,
okovana ledom,
od stotinu stoleća.

Obuzeta strahom,
kao prašuma divljeg šiblja,
duša ukleto bolesna,
nikada ne odustaje.

Otrgnu se nekada,
prljave misli, osećanja
Zavlada osveta jaka,
prigušen suzama.

Vekovima bol preživljava,
dosta je gnevom ranjena
iz okova puštam je,
nisam osvetnica.