JEDNOM I NIKADA VIŠE – Jasmina Dimitrijević

JEDNOM I NIKADA VIŠE

Sutonom ranim,šetali kraj reke,
dok joj vetar čarlij’ o u kosi;
šapt’o stihove pesme joj neke,
kad se toga seti oko zarosi.

Videli se tad’ i nikada više,
ostala bolna srca zaljubljena;
nema da ko nekad, suze  joj briše,
kraj njega bejaše presrećna žena.

Krijuči pogled ljubila ga nežno,
život je u stvarnost ponovo vraća;
rastanak njihov  stiže neizbežno,

nevera se gorkim suzama plaća.
Od kad otišla nesrečan je post’o,
deo mu srca večno kod nje ost’o.

Настави са читањем “JEDNOM I NIKADA VIŠE – Jasmina Dimitrijević”

VERUJEM – Ljiljana Tamburić

VERUJEM

Verujem, da s neba, u mene gledaš,
osećam kako me maziš,
pokrovom svojim kriješ mi greške,
na moju poniznost paziš.
Pod tvojom ikonom klečim, Presveta,
bezgrešno lice ti ljubim,
oproštaj tražim, znam da sam grešna,
pred tobom svu gordost gubim.

Desnicom rukom pišem, Milostiva,
i ikone Svetih slikam;
Napišem li jedno pogrešno, slovo,
za kaznu neću da pitam…
Ako sam molitvu skratila duplo,
nemoj mi oproštaj dati,
ogrešenu dušu u sebi nosim,
zanela sam se, mati.

Sina si rodila da sve nas spasi,
Jovanu, ruku si dala…
A on ti pokloni ikonu svetu,
da bi ti rekao hvala
Trojeručice, što sijaš iz rama,
zaleči stradanja moja,
znam da opraštaš, na sebe primaš,
grehove, ne zna se broja.

Verujem, da noću savet mi daješ,
dok snove zemaljske snivam,
kako ću sutra s lakoćom čudnom,
da ime tvoje prizivam.
Verujem, da snagu verniku nudiš,
daješ mu ono što traži,
saginjem glavu, u zemlju gledam,
a ti me duhom osnaži.

Ljiljana Tamburić

DA LI VREDI ČEPRKATI – Ljiljana Tamburić

DA LI VREDI ČEPRKATI

Kad’ nam prošlost bude skrita pod prašinom zaborava,
možda suza jedna pita, kada kapne sasvim sama:
Dal’ žalimo, Il’ smo život, započeli neki novi,
da’l je suza vrelih potop, dovoljan da sve obnovi?

Možda jedan uzdah glasni, vrati srcu treperenje,
pa zapita dušu setnu, zagnjurenu u smirenje;
gde nestade neprebolno iz kutije obećanja,
ona slika iz mladosti, skinuta iz žutog rama?

Da li vredi čeprkati, kidati od sebe niti,
smeš li onom što je prošlo, ponovo se približiti
jer mi više nismo isti, posivesmo u traženju,
ispralo se naše vreme, zaglavljeno u čekanju.

Ljiljana Tamburić