( Posvećeno uvaženom prof. Branku Mijatoviću)
Što me Bože život tako kruni,
čijoj rukom ruku da ogrejem,
zašto hodam po tananoj struni,
kako sreći mogu da se smejem.
Zašto plaču moje oči klete,
zašto moji nad sudbom mi ćute,
nečije sam valjda i ja dete,
da me majka privije na skute.
Da umiri tugu i gorčinu,
bez ljubavi meni duša strada,
nek pokloni osmeh svome sinu,
pa da umrem bez tuge i jada.
Već odavno sa tugom se borim,
u očaju molim svetog Boga,
da mi vrata nebeska otvori,
da kraj sebe imam nekog svoga.
autor
Jovica N. Đorđević