Dan mi se izmiče kroz prste,
kao i većina dana u nisci koju zovem životom koji živim.
Svijetli dani jedni s drugim uvezani noćima, mrakom, i tako u nedogled,
ili mnogo bliže, jer biće kraj i tom lancu,
mi samo volimo vjerovati da je lanac okrugao, i da visi o vratu Boga jedinog u koga vjeruješ,
u nadi u vječni život, slatke laži u koje se pretapamo,
a krst koji nosiš je kao dug, dostojan život
kao duboka voda što sve nosi, i nas,
svi putevi u istoj tačci ukršteni.
I vjera postane istina ako ti je dovoljno da budeš zemlja,
da budeš drvo, da budeš ptica,
da budeš jedno są svim, sa planetom.
Ni danas se nije desilo ništa vrijedno zabilježiti
da nekom pročitaš
sutra.