Ni danas se nije desilo ništa vrijedno zapisati

Dan mi se izmiče kroz prste,

kao i većina dana u nisci koju zovem životom koji živim.

Svijetli dani jedni s drugim uvezani noćima,  mrakom,  i tako u nedogled,

ili mnogo bliže, jer biće kraj i tom lancu,

mi samo volimo vjerovati da je lanac okrugao, i da visi o vratu Boga jedinog u koga vjeruješ,

u nadi u vječni život, slatke laži u koje se pretapamo,

a krst koji nosiš je kao dug, dostojan život

kao duboka voda što sve nosi, i nas,

svi putevi u istoj tačci ukršteni.

I vjera postane istina ako ti je dovoljno da budeš zemlja,

da budeš drvo, da budeš ptica,

da budeš jedno są svim, sa planetom.

Ni danas se nije desilo ništa vrijedno zabilježiti

da nekom pročitaš

sutra.

 

УМИНУТ ДВОР – Душан Комазец

Бачено око, у даљи спокој што мре,
јер први петли јављају „ румењу” зор.
Хитањем корак около пристигнут пре
јутрења сненог, ком заклон од сунца двор.

Осморен грехом доходи злохуди строј
што нечовештвом у крви извори злост.
Бездух у срцу, жртви у неброју пој.
Лице и срећа, уминут Божић и пост!

Кошуљи црној унапред опрост за грех
„ отаца часних”, а где ту од Творца страх?
Опело немо, ни поп, ни клепка, нит’ плех?
Суноврат ума, праху од прашине прах.

Жалосна врбо што Сави милујеш вал,
оплачи тугом живот им уминут прост!
Крвава реко упамти најлепши жал,
даруј га небу, ком Србаљ најдражи гост!