BOJE

No votes yet.
Please wait…

BOJE

Kako je moguće da neko mesecima stoji pored tebe,

dok se već očajnički primičeš

ne bi li mu upoznala navike,

ne bi li ponovo razumela ljubav?

Kako je moguće da neko mesecima stoji pored tebe?

Gledaš ga svakoga dana,

tražeći razlog da ostaneš,

a srce…

Ono uporno posmatra.

Posmatra i ćuti.

A onda ti Bog,

kao da se našalio sa svim pravilima,

pošalje nekoga.

Nekoga kome se ni najmanje nisi nadala, a dala bi mu sve.

Nekoga ko tera tvoje srce iz sopstvene tišine.

Nekoga ko ne traži mnogo.

On ne traži vreme.

On ne traži priliku.

Ne traži dodir.

On dolazi.

Ne ostaje dugo.

Njemu je jedan vikend bio dovoljan

da oboji sve ono što je do tada bilo sivo.

Jedan vikend

da probudi usnulu dušu,

koja nije ni znala

koliko se plaši ljubavi, a sada odjednom

želi da se preda.

I tako, odjednom,

primetiš nebo.

Primetiš ono što si gledala svojim sivim očima, koje su tada dobile boju neba.

Primetiš sebe.

Danas otvaraš plave oči i nešto je čudno.

Kao da si se probudila u sopstvenom životu.

Životu koji nije ni nalik onom od juče.

Otvaraš prozor svoje sive sobe,

a napolju — boje.

Lutaš između zidova,

između misli,

između nijansi

koje do juče nisu ni postojale.

Kad, kao i on, odjednom,

kroz prozor ulazi zrak sunca

i šapuće:

“Ne sanjaš.”

Uzimaš svoj sivi telefon.

Na njemu poruka:

“Gde si? Dođi. Čekam te.”

I evo ih, konačno,

svi šareni leptirići.

Oni lete po sobi,

dok ti pokušavaš da ostaneš na zemlji.

Ne ostaješ jer želiš,

već zato što se plašiš.

On odlazi…

Tek si došao,

zašto već moraš da ideš?

Zašto si daleko?

Tek sam naučila boju tvojih očiju,

a već moram da je zamišljam.

Tek sam osetila tvoju ruku,

a već moram da je tražim.

Tek je sinulo sunce,

a već zalazi.

Vrati se.

Ne zato što sam usamljena.

Niti što nemam koga da zagrlim.

Vrati se.

Poneo si one moje boje.

Vrati se.

Ostavio si me da čeznem.

Vrati se.

Donesi boje opet.

A ja sam već nabavila platno.

Živim svakog dana nadajući se

da ću pronaći onaj zrak sunca.

Zrak koji će mi opet reći:

“Ne sanjaš. Tu su tvoje boje.”

A ostavio si me.

Ostavio si me da živim.

Živim između sivog dana

i uspomene na taj šareni vikend.

(Прочитано: 3 пута, 1 прочитано данас, Сви чланци прочитани: 1.198.994 пута)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_bye.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_good.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_negative.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_scratch.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_wacko.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_yahoo.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_cool.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_heart.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_rose.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_smile.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_whistle3.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_yes.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_cry.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_mail.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_sad.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_unsure.gif 
https://www.poezija.rs/wp-content/plugins/wp-monalisa/icons/wpml_wink.gif